Kako je Rudi došao u šampione

Nakon najave Senkinog odlaska u Dodoni inžinjeringu je nastala lagana panika. Naime, nitko nije želio uprljati ruke izradom reporta. «Pa to ozbiljni programeri ne rade, to je gubitak šamionskog vremena» ili slični izgovori postali su tema dana. Trebalo je brzo pronaći novog svetskog šampiona sa bogatim iskustvom, osobu spremnu žrtvovati svoje dane (i noći) za boljitak zajednice. To je trebala biti odgovorna muška osoba, jer se iz Senkinog primjera vidjelo da su žene programeri skloni samovolji i gunđanju, a u «onim danima u mjesecu» su spremne direktno se suprotstaviti nadmoćnom mudrom vodstvu svojih nadređenih.

Jedna od priča vezana, za te po okolinu nezgodne Senkine dane u mjesecu, kazuje da je na Žakrovu prijateljsku molbu da ikonicu ipak pomakne 2 pixela udesno i oboji za nijansu plavijom bojom Senka vrlo burno reagirala izderavajući se na njega. Žakro je u srcu vrlo nježan i unatoč pristojnim godinama i drugom braku u kojem je uživao nije bio pripremljen za te burne ženske promjene raspoloženja, i stoga je bio vrlo zbunjen takvom reakcijom. Pa do tada.je barem 30 puta tražio promjenu nijanse i položaja dotične ikone i reakcija je svaki put do tada bila pristojno umjerena.

No da se vratimo na novonastali problem Dodonijevaca. Na natječaj se prijavila zavidna količina kandidata privučenih zvučnim imenima i obećanjima. Sav posao je nekoliko dana prekinut jer su šampioni detaljno proučavali i komentirali sve pristigle životopise. Silne stručne provjere i prosijavanje kroz sitno sito Žakrove intuicije i poznavanja ljudskih i šampionskih sposobnosti izabralo je Rudija Topalovića kao jednog od najzanimljivijih kandidata.

Profil novog šampiona

Rudi je imao 34 godine čime je odmah zaradio epitet pouzdanog, iskusnog čovjeka. To što u te 34 godine nije imao ni dana radnog staža nije umanjivalo njegovu vrijednost, jer je Rudi u životopisu napisao da je iskusan stručnjak i dobar poznavaoc MS tehnologija. Pa ne bi valjda tako ozbiljan čovjek besramno lagao samo da dobije posao, mislili su šampioni. Uz to, Rudi je vrlo dobro baratao dembelijskim jezikom a to se Žakru učinilo kao vrlo dobra investicija u ukupno znanje i budžet Dodoni inženjeringa. Naime, do Rudijeva dolaska su svi materijali i korespodencija na dembelijskom jeziku išli na prijevod vanjskoj suradnici koja je za svoj rad bezobrazno tražila čak i novčanu naknadu.

Rudi je svoju ozbiljnost dokazivao još jednom činjenicom – do zvanja inženjera elektrotehnike nedostajao mu je samo diplomski. A to što je u tom statusu već godinama opet šampionima nije značilo puno, jer je Rudi pokazao još jednu izrazito šampionsku kvalitetu - bespogovorno je prihvatio sve pripravničke poslove uključujući i svima omrznuti rad na reportima i ono najvažnije, zadovoljio se sa skromnom plaćom.

Što reći o Rudiju kao čovjeku? Miran, povučen, misaoni tip i samo bi nesmotreni promatrači njegovu sklonost buljenja u jednu točku mogli protumačiti kao mentalni problem. Istina, mala je razlika između genijalnosti i tuposti i zli ljudi često nisu skloni zamjećivati tu razliku.

Temeljit i uporan šampion ili "Zašto nešto raditi sat vremena ako možeš dva dana?"

Rudi je bio vrlo precizan u svemu što je radio. Nakon što bi dobio radni zadatak Rudi ga je analizirao i tražio najbolji način izrade. To je znalo trajati satima i ne polučiti nikakav rezultat, ali dok god nitko nije pitao, Rudi se nije žurio. Efikasnost je za šljakere, a on je mislilac i duboko promišlja svaki svoj potez - vjerojatno je rezonirao. Jedino mu je stvaralo problem kako pred Žakrom opravdati sve te silne, netko neupućen bi rekao "uludo ulupane sate". Tada je Rudi bio na sto muka i problem bi riješio solomonski - jednostavno bi ignorirao Žakra i prestao mu slati status reporte. Na Bartolov prijedlog da većinu neproduktivnih sati knjiži pod stavku Učenje, Rudi bi se silno uznemirio. "Ako knjižim kao učenje, ispast će da ništa ne znam. A došao sam s reputacijom stručnjaka", objašnjavao je.

Kada bi ga Žakro na kraju ipak stisnuo da napiše što je radio, Rudi bi potrošio pola dana na izmišljanje fiktivnih taskova koje je radio u onih nekoliko tjedana od zadnjeg slanja reporta Žakru. Trebalo je vidjeti grč i nemoć na njegovom licu dok se dovijao na ovaj ili onaj način da posao od 2-3 sata raširi na nekoliko dana a da nigdje ne spomene zabranjenu riječ "Učenje" ili ne daj bože stvarne taskove koje je radio kao npr., "bijeg u vlastiti svijet", "tupo buljenje u ekran" ili "pretvaranje da nešto pametno radim". Srećom, smilio se Bartolu, starom liscu za to područje, pa mu je ovaj dao nekoliko savjeta kako da npr. dva sata surfanja po Internetu pretvori u četiri sata istraživanja development siteova ili kako da sastančić od 10 minuta pretvori u sat ili dva neophodnih timskih konzultacija o dizajnu aplikacije.

Za rubriku "Vjerovali ili ne"

Primjera Rudijeve temeljitosti i minucioznosti u poslu ima napretek. Jedna od anegdota govori da je pisao «kuharicu» za instaliranje patcha na MS SQL Server i da je kuharica počela sa «upalim kompjuter tako da pritisnem na gumb na kućištu» a završavala sa «i sada ugasim windowse tako da izaberem Shut down opciju iz Start-shut down izbornika u donjem lijevom uglu ekrana».

Druga pak anegdota opisuje kako je dobio zadatak da napravi neku tree kontrolu u VBu. Kontrola je trebala biti punjena podacima iz recordseta u kojem su bili među ostalim i oznaka parenta, a i sam recordset je bio složen tako da odgovara strukturi tree-a. Nakon niza ispisanih papira i čitave šume nacrtanih tree struktura (i potrošenih desetak sati) došao je na ideju da napravi univerzalnu klasu za punjenje tree kontrole. Nakon još 16-tak sati programiranja i pokušaja shvaćanja «kako ta glupa kontrola u stvari radi» zaključio je da ideja i nije tako univerzalna kako je mislio jer u podacima nedostaje oznaka dubine čvora u tree-ju. Nakon 30-tak sati prihvatio je Bartolovu sugestiju da petljom prođe kroz recordset i korištenjem InsertItem naredbe popuni strukturu tree-a. Činjenica da je za izradu te kontrole bilo predviđeno 2, 3 sata nije ga pokolebala u uvjerenju da je «skoro» napravio super stvar, i samo ga je mušićavo Bartolovo gunđanje omelo u tom.

Da nije ništa naučio iz prethodnih zadataka, Rudi je dokazao nekoliko mjeseci kasnije kad mu je dopao zadatak da napravi error handling za novu verziju DAMP aplikacije. Jednu klasu koja je trebala obraditi tri tipična slučajeva pogreške (ADO, system i XML) vrli šampion je porađao ni manje ni više nego mjesec dana. Vašoj mašti i zdravoj logici, dragi čitatelji, prepuštamo da zaključite da li je klasa radila ili ju je drugi developer s manje istraživačkih sklonosti jednostavno obrisao i u 5-6 sati napisao iznova.

Još jedna od neobičnih Rudijevih osobina bila je njegova navika da živi u mraku. Čim bi došao na posao Rudi bi zamračivao sobu do potpunog mraka. «Smeta mi odbljesak svjetla na monitoru, ne vidim dobro», govorio je Rudi u svoju obranu. Međutim, Rudi je bio jednako produktivan (bolje rečeno neproduktivan) bez obzira na količinu svjetla u sobi. Postojalo je nekoliko teorija koje su pokušavale objasniti njegovo čudno ponašanje. Jedna od njih je spominjala traume iz problematičnog djetinjstva. Druga je spominjala podsvjesnu želju da njegov loš radni učinak ne bude iznesen na danje svjetlo. Neki su nagađali da Rudi jednostavno voli biti zatvoren u mračnoj sobi sa nekoliko muškaraca nadajući se razvoju događaja. Međutim, ta teorija nije bila popularna. Bartol je nakon puno razmišljanja i četvrte pive zaključio da Rudi to prisilno zamračivanje provodi samo da napakosti svojim šampionskim kolegama koji su voljeli svjetlo.

Teorija naprijed, praksa stoj

Rudi je imao jednu vrlo poticajnu osobinu – volio je teoriju. U bilo kojoj veličini, obliku, boji ili sadržaju. Ako je teorija imala veze sa prirodnim znanostima, bio je sretan kao malo dijete koje je dobilo sisu(ili odrasli muškarac - 53 % ljudske populacije smatra da je to isto). A ako se počelo pričati o Teoriji Kaosa njega su počeli prožimati žmarci, skoro pa orgazmički grčevi. Prekidao je ono što je tog trenutka radio i bacao se u žustru raspravu hrabro braneći stav da je on u tom području nenadjebivi autoritet.

Da je rođen desetak godina ranije bio bi vrlo popularan na partijskim sastancima jer uz njega ne postoji šansa da dođe do neugodnih tišina. Neke uskogrudne duše smatraju da je bolje šutjeti ako se nema što reći, ali to za šampiona nije uobičajeno mišljenje. Naime, šutnjom pokazuješ svoje neznanje i slabost a to je nedopustivo.

Polako je otkrivao šampiona u sebi

Rudi je bio jedina osoba (osim Bojana) koju je Bartol podnosio nakon Senkinog odlaska. Bartol je morao usko surađivati sa Rudijem dok su radili na zajedničkom projektu i često mu je znao govoriti da nešto napravi onako kako mu je nacrtano, a kasnije će mu biti objašnjeno zašto to tako mora biti. To je Rudija strašno vrijeđalo, ali s obzirom da je naišao na nerazumijevanje zbog svoje "temeljitosti" (koja je uzrokovala to da mu je za izradu nekih stvari bilo potrebno po 5, 6 puta više vremena od predviđenog) , pristajao je na takav kompromis. A Bartolu je odgovaralo da netko ipak radi po njegovim smjernicama.

Rudi je imao i nekih negativnih osobina. Nadređene je ljutilo što puno zapitkuje i traži da mu se sve objasni. «Pa kako to ne shvaćaš? To je tako jednostavno...» često se čulo iz Žakrovih ustiju. Vremenom je Rudi sebi razjasnio sve što se razjasniti dalo i prihvatio općeprihvaćenu praksu šampiona da je svima sve jasno, i da tu ne treba puno priče (ili nekih dokumenata), već da se treba samo ići kodirati. To što je ponekad shvatio 100% krivo nije ga pokolebalo u njegovom uvjerenju da je «sve» shvatio.

Sve u svemu, Rudi je polako ali sigurno postajao pravi šampion, pun vjere u projekte i vodstvo, s mnoštvom ideja i rješenja problema. Ako je netko 4 sata dnevno provjeravao njegov rad i usmjeravao ga ako je krenuo u širinu (koju je Rudi nazivao univerzalnost) moglo se reći da je Rudi čak i produktivan. Legendarno je i Rudijevo tumačenje pokušaja nešampionskog planiranja nadgradnje neke aplikacije tj. pokušaja planiranja i razmišljanja umjesto sumanutog kodiranja. «Dobro. Dakle, mi sad radimo kuću koja će možda imati jedan, a možda dva kata, i umjesto da je lijepo sagradimo mi razmišljamo i o mogućnosti da će se ona još nadograđivati pa možda kasnije iz nje nastane i neboder. To je glupo!».