Bojan je za Ericha prvi puta čuo na svom prvom razgovoru za posao u Dodoniju kad ga je voditelj zagrebačke poslovnice Žakro opisao sljedećim riječima: "Ako vas pozovemo na drugi razgovor, tada će biti prisutan i gospodin Dodoni. On vam je inače porijeklom Grk, ali studirao je u Zagrebu i kasnije u Dembeliji. Vidjet ćete da je on jedan fini gospodin, pravi Evropejac".

I zaista, kad ga je Bojan stvarno upoznao, izgledalo je da je zaista tako kako Žakro kaže. Erich je djelovao simpatično i blago, nije ni malo zvučao bahato i smirenim tonom je opisivao posao i svoje vizije firme. Čak je prvi dan kad je Bojan došao poveo sve zaposlene na ručak o svoj trošak. Ostavio je jako povoljan dojam, ne samo zbog plaćenog ručka. Naročito se Bojanu u pamćenje usjekla njegova izjava: "Mi smo ovdje dobro organizirani i efikasni. Nas pet ovdje napravi posao što bi drugdje trebala petnaestorica da obave." Toga se dobro sjetio kad je kasnije uvidio kakva to "organiziranost" i "efikasnost" vlada u Dodoni inženjeringu.

Profil Evropejca

Erich je imao negdje između 40 i 50 godina. Govorio je nekakvom mješavinom hrvatskog i srpskog po kojoj se moglo zaključiti da nije odavde ali se trudio upotrebljavati i riječi kao "kaj". Pokušavao bi govoriti ijekavicom ali bi se često u žaru objašnjavanja zaboravio i prešao na ekavicu. Tada bi bio i najprirodniji i neke od njegovih legendarnih izjava su i nastale u tom obliku i bilo bi ih nepravedno ijekavizirati ili prevoditi. Najveća od svih, "Svi smo mi svetski šampioni", je i razlog što se ovaj site tako zove.

Erich je za zaposlene u Dodoniju uvijek bio obavijen velom misterije. Odakle je došao, kako je iz Grčke dospio u Dembeliju, kako je stvorio firmu i tolika poznanstva koja mu otvaraju vrata u velike firme - sve su to bila pitanja koja su intrigirala zaposlenike. Za one koji su znali da firma ne stvara profit i da Erich ulaže u zagrebački pogon, pitanje je bilo i odakle mu kapital i dokle će to trajati. Još i danas, kad je Dodoni inženjering pred raspadom, većina tih pitanja i dalje ostaje bez odgovora. Vjerojatno će tako i ostati, osim ako se Herr Dodoni ne prepozna i odluči nam poslati svoju životnu priču.

Vizija firme i Return on investment

Erich je kad god bi se pojavio u Zagrebu i odlučio održati sastanak s osobljem, iznosio kako on vidi perspektivu "našeg poduzetništva", kako je on nazivao svoju firmu. Po njemu, glavna prednost firme pred konkurencijom je u njenoj prilagodljivosti i malom ali kompaktnom timu. Govorio je da je većina Dembelijskih softverskih firmi glomazna i da mnogi njihovi ljudi jednostavno nemaju što raditi jer nema projekata ili da su ih tehnologije pregazile. Također je smatrao da je on izmislio jedinstveni model poslovne suradnje kojeg je pompozno nazivao Return on investment (ROI). Po njemu, klijenti se jednostavno otimaju za njegove usluge jer im on nudi mogućnost da ulože u razvoj softvera i da im se to nakon nekog vremena vrati.

Recept je bio sljedeći: Firma A bi naručila neki projekt od Dodonija i aplikacija bi se prvi puta razvijala za tu firmu. Kad bi bila gotova, postala bi vlasništvo firme A. Nakon toga bi je Dodoni pokušavao prodavati drugim firmama, a ako bi npr. firma B kupila aplikaciju,  novac od prodaje bi se dijelio između firme A i Dodonija. "Na taj način", objašnjavao je, "i firma A i mi dobivamo. Njima se ulaganje vraća, a mi dobivamo nove kupce koji kasnije mogu naručiti i druge stvari od nas a inicijalni razvoj nismo morali sami pokrivati".

Iako je recept izgledao kao kamen mudrosti, neizbježno su se nametala pitanja:

• Koliko je takvih projekata realizirano, tj. da li već postoji nešto što je napravljeno za firmu A i prodano firmama B i C?
• Ako postoji takav slučaj, da li je firma koja je naručila projekt zadovoljna poslom?
• Kako to da se nijedna druga firma u Dembeliji nije sjetila te ideje?

No dobro, neka cjepidlaka bi se sjetila još kojeg pitanja ali na samom početku, dok je Bojan još zračio elanom i optimizmom, niti ova mu nisu padala na pamet. Vjerovao je firmi i gazdi Dodoniju.

Na kraju se pokazalo da je ROI filozofija, kao uostalom i isplativost cijelog "našeg poduzetništva", samo mrtvo slovo na papiru. Zahtjevni klijenti nisu samo željeli aplikaciju i povrat ulaganja, već su htjeli da aplikacija i radi, da bude isporučena na vrijeme i da ispunjava neke minimalne standarde kvalitete. Kakve picajzle! Tako nije zasad poznat niti jedan slučaj da se neka aplikacija prodala dalje od firme A, čak štoviše, znalo se desiti da i firma A prekine suradnju, nezadovoljna proizvodom, podrškom i odnosom Dodonija prema njoj.

I da rezimiramo...

Iako je u početku bio oduševljen firmom i Erichom, ubrzo je Bojan shvatio da je nešto trulo u državi Danskoj i da, kao što narod kaže, "svaka riba smrdi od glave." Na samom kraju svog boravka u Dodoniju imao je već dovoljno materijala da zaključi zašto je Dodoni tako loša firma i koji su najveći grijesi njenog vlasnika:

• Nepoznavanje suštine razvoja softvera ili "Koliko Kineza toliko zida"
  Erich je osnovao firmu za razvoj i prodaju softvera a bilo je očito da o samom procesu proizvodnje softvera nije imao pojma. Često je običavao govoriti: "Ja se u razvoj neću miješati, vi ste stručnjaci pa o tome sami odlučite". Ubrzo nakon takvih izjava znao bi si skočiti u usta i zahtijevati neki fiksni rok isporuke za koji nije pitao "stručnjake" ili bi postavljao pitanja tipa "zašto to ne može biti gotovo do tada?" "Zašto za to treba tako puno?" ili "Zar više ljudi na projektu ne znači brži rok isporuke?". Ovo zadnje pitanje je on formulirao kao legendarno "Zar kod softvera ne vrijedi Koliko Kineza toliko zida?"
• Bezobzirnost prema najvrednijim resursima
  Iako softver stvaraju ljudi, firma je bila organizirana tako kao da su oni običan potrošni materijal kojem treba samo dati plaću i ne voditi uopće računa o njihovim potrebama. Umjesto orijentacije na timski rad, ugodnu radnu okolinu, neprestano usavršavanje i druge vidove motivacije, firma je bila orijentirana isključivo na projekte i klijente. Napravi posao i ne žali se ako je ljeti vruće, ako nema toaletnog papira ili kave, ako radiš na staroj opremi, ako poslovnog procesa nema a šef je totalni nesposobnjaković koji te tjera da programiraš a ne kaže ni što trebaš raditi niti napiše dobru specifikaciju itd. itd.
• Loš odabir menadžmenta
  Ne samo da Erich nije imao pojma o razvojnom procesu i o radu s ljudima , već je dozvolio da mu i firmu u Zagrebu vodi čovjek koji o istoj stvari nije znao puno više od njega. Nije problem ako vlasnik ne zna posao već ga zanima samo profit, ali onda treba zaposliti sposobnog menadžera koji će dobro voditi firmu, paziti na kvalitetu, motivirati ljude i nakon nekog vremena donijeti profit. Erich to nije učinio, posao nije dobro vođen, gubici se nisu umanjivali, ljudi su odlazili a isti čovjek je i dalje vodio firmu i to nekoliko godina.

Post-rezime za one koji čitaju do kraja

Kao bonus priču, donosimo i viđenje gazde Dodonija iz drugog kuta, iz pera jednog od zaposlenika firme:

Erich Dodoni je svima bio velika nepoznanica. On sam se volio prikazivati kao «father figure», osoba koja je svojom osjećajnošću, znanjem i više nego bogatim životnim iskustvom uvijek tu kada nekome zatreba. Nešampionima je prije ili kasnije bila neizbježna poredba Ericha s glavicom crvenog luka (kapule). I to zbog više razloga. Cinici bi spomenuli Erichovu «čvrstu» građu i ten koji su podsjećali na oblik i površinu glavice luka. Pravovjerni šampioni bi se sjetili Erichove slojevitosti i mogućnosti da se jede u kombinaciji sa svim jelima (proste duše i kavijar jedu s lukom i crnim kruhom). A neki imaju i lošije iskustvo – nakon što zagrizu slasnu glavicu luka navru im suze na oči zbog ljute unutrašnjosti. A nije za zanemariti ni loš okus u ustima i višednevna žgaravica koja ostane nakon konzumacije.

Erich je bio živa volja. Njegova uloga u firmi nije bila da vodi i usmjerava firmu, on je igrao po njemu najtežu ulogu: radio je akviziciju poslova. On je opisivao taj posao kao dugotrajan i težak proces koji se sastojao od dobre reputacije, poznavanja pravih osoba, poznavanja svih procesa poslovanja i dobrog poznavanja psihologije. Nešampionskim dušama bi odmah pala na pamet poredba sa «Jehovinim svjedocima» ili trgovačkim putnicima, jadnim prodavačima jeftine magle koji obijaju pragove i pokušavaju obrlatiti naivne kućanice prodajući im nekvalitetne proizvode koji im nisu potrebni. Bartol je znao reći za Ericha da on ide od firme do firme sa notebookom i nudi kilu, dvije, tri softvera, koliko tko želi kupiti.

Jedna od uspješnijih priča govori o Erichovom pokušaju da dogovori posao sa velikom tvornicom ženskih higijenskih uložaka, vodećom u svojoj branši. Višegodišnja upornost Erichu se isplatila kada je tvornica pristala na posao – trebalo je napraviti program koji na temelju danih parametara tumači i grafički prikazuje sposobnost upijanja uložaka. U IT industriji je kružila priča da ako dobiješ posao (i dobavljački broj) za tu firmu, osigurana ti je svijetla budućnost i mnoštvo poslova. I tako, posao je ugovoren i izrada programa je krenula bez da je itko znao što treba napraviti. Dapače, i saznanja o tome što je to uložak, čemu on služi i zašto i što treba upijati bila su pomalo mutna u šampionskoj muškoj okolini. Naravno, krajnji rezultat je bio da je pri predaji programa klijent hladnokrvno konstatirao: "Pa to nije uopće ono što smo htjeli."