Motivacija za nove radne pobede

Početak ozbiljnog rada na DAMP-u poklopio se sa krajem kalendarske godine i onim trenutkom za kojeg su svi šampioni živjeli svih dotadašnjih mjeseci - razgovorom o plaći i podjelom dobiti. Ako ste čitali priču o plaći i dobiti, onda ste doznali da je Erich početkom te godine u velikom stilu i sa svojim nenadmašnim optimizmom bez pokrića obećao svojim šampionima ne samo nove velike projekte i miran život do mirovine već i udio u dobiti firme. Dobro, OK, ne biste mu ni vi povjerovali, ali za dobrobit priče recimo da šampioni jesu, bar malo. Na kraju te priče ste mogli vidjeti da, gle čuda, od dobiti i velikih očekivanja nije bilo ništa. Ali ne samo to. Način na koji su Erich i Žakro saopćili tu tužnu novost po stoti put je dokazao koliko oni mare i cijene ljude koji za njih rade i zašto je šampionska firma toliko trula i u krajnjoj perspektivi osuđena na propast.

Naime, i drugim firmama se desi da obećavaju neke benefite i da se oni na kraju ne ostvare, ali ono što razlikuje ljude od šampiona je što ovi prvi imaju barem obraza ili muda nekako objasniti svojim zaposlenicima zašto su na kraju izvisili i ostali samo na plaći. Nije to lako, treba sigurno i političkog umijeća i znati kako gledati ljude u oči i lagati. Treba također imati mašte i smišljati utješne priče kao i posjedovati još mnogo drugih menadžerskih vještina. Bottom line je da se u svakom slučaju treba bar malo potruditi popraviti učinak svojih nerealnih ili lažnih obećanja. Ali Erich i Žakro su odabrali jedino njima znan put - "hajdemo se praviti blesavi i pretvarati da to nikad nitko od nas nije rekao. Budale će i dalje raditi, bit će sretni da imaju i plaću i sve će biti OK. Bojan je ionako otišao a on je jedini uporno cijelu godinu pitao za dobit. S Bartolom ćemo se nekako i nositi, a ostali su previše usrani (Maddog, Rudi) ili previše optimistični (Kinezi, Petar) da bi nešto spomenuli", vjerojatno su razmišljali gazda i njegov omiljeni mannager.

I imali su pravo. Jedini koji je stalno potezao pitanje dobiti i neprestano bio na iglama u očekivanju The razgovora bio je Bartol. O njegovoj nervozi ste najbolje mogli pročitati u Crticama iz šampionskog života kada je Bojanu iz dana u dan opisivao atmosferu u Dodoni inženjerinu i veliko iščekivanje. Tamo ste također mogli pročitati da je Erich u nekoliko navrata dolazio u Zagreb nakon Nove godine ali nijednom nije spominjao niti povećanje plaće a kamoli dobit. Konačno, Bartol nije izdržao i pitao je Žakra što je s plaćom i dobiti. Ovaj mu je odvratio da će Erich uskoro doći i svima objasniti situaciju, ali iz njegovog migoljenja je već bilo jasno da neće biti ni d od dobiti. A nije to bio zanemarivi iznos - 1200 EUR-a bi svakom dobro došlo. I kad je veliki gazda osvanuo u Zagrebu, tek je s prezirom odvojio koju minutu za Bartola i promrmljao da ni od plaće ni od dobiti neće biti ništa, jer je posao s Concordom propao, situacija je teška, "ali treba imati vere u firmu i projekte koji su pred nama". Da, možda je mislio Bartol, mi smo svetski šampioni i pitanje je dana kad ćemo to svima dokazati i postati bogati. Eto, samo što nismo.

Pa sagradimo konačno taj zid

Tim zidara koji je trebao izgraditi Erichov zid činili su Petar kao nominalni voditelj projekta, Bartol kao database developer i Trio Fantastikus - Maddog, Rudi i Krešimir kao ASP developeri. Eh da, i stvarni voditelj projekta, mannager u sjeni, Žakro. Dakle, deja vu. Mladi, poletni Petar koji je silno želio naučiti project management objeručke je prihvatio novu dužnost i naoružan knjigama Steve McConnella i svojim programerskim iskustvom odmah počeo planirati taskove, procjenjivati vrijeme i stjecati pravu sliku o svemu što treba napraviti. Jadničak nije znao, kao uostalom i cijela plejada bivših zaposlenika od Patrika do Bojana, da mu je trud uzaludan i da su Žakro i Erich sve unaprijed odredili. I datum isporuke i funkcionalnosti, a što se tiče resursa, pa i to je bilo određeno. Neće se valjda Dodoni odreći usluga jednog Maddoga ili Rudija i zaposliti ljude koji ne daj Bože znaju programirati i koji bi mogli čak i dobro napraviti posao. Pa Maddog zna nešto malo prčkati po ASP-u a Rudi doduše još nije siguran što ta kratica znači i u kojoj je vezi s teorijom kaosa, ali nema veze, naučit će putem. Nije to valjda tako teško? Pa pravi šampion sve može. Prislonit će knjigu ili CD na čelo i odmah će imati sve znanje koje mu je potrebno.

Dakle, put do pakla je već bio popločan, trebalo je samo otkriti tu činjenicu. Petar je u početku naravno nije bio svjestan jer svaki šampionski projekt počne vrlo smireno i ugodno. Imaš vremena smišljati taskove, izračunavati vrijeme, Žakro ti se ne miješa u posao i tako idu dani. Problem je nastupio kad je prvi puta prezentirao svoje procjene Žakru a ovaj je to naravno proslijedio Erichu. Ispalo je da realno treba barem 12 čovjek-mjeseci da se napravi neka upotrebljiva verzija aplikacije, i to sa core funkcionalnostima. I da stvar bude gora po mannagerski dvojac, Petar je ispravno procijenio da uz svo dužno poštovanje ipak ne može primijeniti formulu sa Kinezima i zidom već da u prva dva mjeseca većinu posla trebaju iznijeli on i Bartol jer treba definirati bazu, arhitekturu, dizajn, konvencije, principe rada, kontrolu i testiranje tj. sve potrebno da se razvojni pogon ubaci u petu brzinu i da svi mogu maksimalno efikasno odrađivati svoj posao.

"A što će raditi Tihomil, Rudi i Krešimir za to vrijeme?", bila je prva Žakrova reakcija. "Pa ne znam, možda imaju nekog drugog posla, ali meni mogu samo smetati", odvratio je Petar. "Pa ne mogu stajati besposleni, nađi neki posao za njih", ustrajao je mannager. "Znači, uz 100% angažman na planiranju DAMP-a još moram trošiti i vrijeme da njima smišljam poslove, samo da imaju što raditi?", u nevjerici je pitao Petar. "Pa što će Erich reći kad čuje da oni ništa ne rade? Sigurno će pitati zašto ne kodiraju nešto, pa ne mogu samo sjediti?", glumio je iznenađenje Žakro. Tada je u Petru nešto zakuhalo i odvratio je povišenim glasom: "Znaš što ćemo onda, Žakro? Ja ću planirati DAMP a Tihomil i Rudi će me naizmjence češkati po leđima, Krešimir će mi kuhati kavu a Bartol s vremena na vrijeme masirati vrat. To je jedino čega se mogu sjetiti!" "Pa nemoj odmah biti bezobrazan, pa samo tražimo rješenje", glumio je uvrijeđenu mladu Žakro. "Sam si to htio", rekavši to izašao je iz sobe Petar.

Budući da se ni Erichu nije svidjela ideja sa češkanjem leđa i besposlenošću njegovih najboljih developera, Petar je na kraju ipak bio prisiljen da troši svoje dragocjeno vrijeme na izmišljanje zadataka legendarnom trojcu. Bili su to redom neki manji proof-of-concept projektići i ispitivanja tehnologija, ali krajnji rezultat je bio da je Petar gubio hrpu vremena na konstantna odgovaranja na njihove upite jer naravno ni tako male i jednostavne zadatke nisu mogli samostalno obaviti. Da bi sve stigao, napravio je isto kao i mnogi prije njega - počeo je ostajati duže na poslu i žrtvovati svoj privatni život. Preko dana bi se mučio sa trojicom genijalaca, a nakon radnog vremena kad bi se ovi makli, u miru bi planirao DAMP u čemu je vjerojatno jedino uživao i što bi mu kompenziralo svu psihičku torturu kojoj je bio podvrgnut od Žakra, Ericha i svojih kolega. Eh, to prokletstvo ljubavi prema poslu!

O ciglama i malteru tj. čime je i kako zidan zid

DAMP je po arhitekturi bio vrlo sličan Pras-u tj. imao je u sebi klice nešampionskog stila dizajna aplikacije i načina programiranja. Glavni razlog za nastavak tradicije koju je započeo Bojan na Pras-u je taj što se Petar kao glavni programer DAMP-a toliko oduševio troslojnom arhitekturom, XML-om i svim ostalim tamo viđenim rješenjima da je njihovom primjenom uvjetovao svoj daljnji angažman i vođenje DAMP-a. Na Žakrove i Erichove suptilne primjedbe tipa: "Pa mora li to baš tako?", "Pa nemoj od te aplikacije napraviti diplomski rad" ili "Vidiš kako je Pras završio, nemoj ponoviti istu grešku" Petar je odgovarao da on prljavo i šampionski programirati neće i da ako to zahtijevaju, neka si lijepo nađu drugu budalu koja će tako voditi projekt. S obzirom da nisu imali alternative, ova dvojica su nevoljko pristali da se ipak radi onako kako je Petar zamislio.

Ipak, da ne bi sve ispalo divno i krasno, treba reći i da je novi DAMP imao nekih rješenja koja su blago rečeno zaudarala. Jedno od njih je bilo korištenje raznih ActiveX kontrola kojima je cilj bio zadržati user experience iz desktop DAMP aplikacije. Tako su aveti prošlosti kao npr. Janus grid i dalje nastavili mirno živjeti u novoj web aplikaciji. Naravno, ubacili su šampioni i brdo novih kontrola, npr. custom komponentu za Gantt chart pa je krajnji rezultat bio da je setup aplikacije tj. cab datoteka sa svim client-side COM objektima korištenima u DAMP-u narasla do čudovišnih 8,5 MB! (usporedbe radi, cab MS Projecta sa klijentskim komponentama ima težinu od nešampionskih par stotina kilobajta). Možemo samo zamisliti kako bi se osjećao jadni user koji bi preko dial-up veze prvi put otvarao početnu stranicu Dodonijevog remek djela. Vjerojatno bi pojam brzine otvaranja početne stranice dobio novi smisao u njegovim očima i ne bi mu preostalo ništa drugo nego da pomisli: "Bože, ako je ovakva prva stranica, kakve su tek ostale?" Isto tako bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi šampioni riješili deployment novih verzija komponenti, što bi se barem u prvoj fazi često dešavalo jer i šampioni griješe pa im ponekad promakne poneki bug. Čak i uz temeljito i studiozno Žakrovo polusatno testiranje pet minuta prije isporuke.

Drugi, ako ne i veći problem u razvoju novog DAMP-a je bio kako zadržati konzistentnost kodiranja u cijeloj aplikaciji. Prevedeno na kineski, to bi značilo kako spriječiti da jedan Kinez ne zida ciglom, drugi kamenom, treći bez maltera, četvrti ostavlja rupe itd. Čovjek čija je to bila noćna mora bio je naravno Petar. U početku je naravno vjerovao u svoj šampionski tim i mislio da oni ipak to nekako mogu iskodirati, ako im on sve dobro pripremi i poduči ih kako da implementiraju njegove arhitekturalne zamisli. Ma, nisu ni trebali puno razmišljati. Petar im je čak pripremio Codeassist predloške za sve tipove objekata u aplikaciji, bili su poznati svi interfacei, on je prvi i dovršio nekoliko tipičnih objekata, samo da vjerni sljedbenici imaju gotov primjer što treba i kako napraviti. Uz to, u projektnom planu je predvidio i vrijeme za tjedne reviewe koda, tako da se još uvijek stigne ispraviti ako netko pogrešno shvati njegove nakane.

Naravno, sve je bilo uzalud. Zašto? Pa kao što smo već naveli, njegov šampionski tim su činili majstori kao Rudi, Maddog i Krešimir. Što god im Petar rekao, s koliko god ih dokumenata, specifikacija, planova i kodnih predložaka gađao, oni bi uvijek radili po svom. Da li je to zato jer su znali da je Petar u krivu pa su htjeli napraviti bolje? Ili su mislili da su preveliki znalci da bi radili po nečijim zamislima i ubili time svoju golemu kreativnost? Ili je pak najbliže istini da su sva trojica totalni moroni i izgubljen slučaj za programiranje pa nisu mogli shvatiti najosnovnije stvari čak i kad bi im netko nacrtao i sto puta ponovio? Pa, ovu dilemu ostavljamo opet vama i vašem zdravom zaključivanju, cijenjeni čitaoci. Ako kojim slučajem niste pročitali portrete ovih šampiona, učinite to pa više nećete dvojiti.

Što je na kraju ostalo od predložaka, three-tier arhitekture i code reviewa? Nakon par guranja kamena uz brdo, Sizif zvan Petar je odustao i pretvorio code reviewe u totalni rewriting onog što su napisali tri majstora. Dakle, oni su gradili zid, on je rušio i zidao iznova, bar najvažnije dijelove. Nije potrebno ni reći da mu je radni dan u takvom tempu trajao bar 12 sati. A majstori? Pa svaki od njih se povukao u svoj svijet, u svakom šampionu najdraži solo development mod i neumorno štancao potpuno neupotrebljive objekte bez da je ikad provjeravao da li su kompatibilni sa onim što rade ostali i da li uopće slijede zamišljenu arhitekturu. Tako su na kraju postojala četiri seta neovisnih objekata, koji nisu međusobno komunicirali. Rudi je npr. napravio neke business objekte koji su se njemu najviše sviđali i budući da je uvidio da su potpuno nekompatibilni sa Data tier objektom koji je napravio Petar, problem je riješio šampionski - napravio je svoj Data objekt koji nije imao veze sa Petrovim i komunicirao je s bazom onako kako je Rudi zamislio, a ne kako je bilo zadano arhitekturom i dizajnom aplikacije. Maddog je također imao neke svoje objekte koji su samo njemu bili jasni i sve je radio lokalno na stroju, tako da nikad nije provjeravao što ostali rade a od riječi integracija je bježao kao vrag od tamjana. Krešimir je još najmanje bludio i donekle je slijedio Petrove zamisli, ali je sve radio polovično, površno i nekvalitetno, tako da je rewriting i tu bio potreban. 

Sva ta šarada je pukla kad se približio rok neke isporuke i kad je trebalo integrirati kod u jedinstvenu aplikaciju. Tu je nastupala tipična šampionska panika, optuživanja, vika, cika i škrgut zubi, ali kao nekim čudom, najviše uz Petrov i Bartolov trud, nekako se skrpalo i poslalo klijentu. Naravno, zajedno sa hrpom bugova i nedosljednosti u user interfaceu, a da o internom funkcioniranju i ne govorimo. Ali to je već bilo deja vu.

Bartol napušta šampionski brod

Početkom ljeta te godine Bartolu se ukazala prilika da napusti perspektivni šampionski brod i proda svoju šampionsku budućnost za takve prizemne razloge kao što su: veća plaća, bolja radna okolina, plaćeni ručak, klimatizirane prostorije, plaćeni tečajevi i da dalje ne nabrajamo. Kad je svoju namjeru obznanio Erichu i Žakru, ovima je pukao film jer su znali da je Bartol uz Petra jedan od zaloga da će DAMP ipak nekako ugledati svjetlo dana. S obzirom da su rokovi ionako bili stalno prekoračivani i da je Highlevel već bio na rubu stpljenja s Dodonijem, Bartolov odlazak je značio siguran kraj i zabijanje jednog od zadnjih čavala u DAMP-ov lijes.

Da bi spriječili Bartola u njegovoj namjeri, odlučili su igrati džonom i pokazati svoju pravu prirodu. Dodoni je dolepršao u Zagreb i zatvorio se sa Žakrom i Bartolom u sobicu gdje je samo falila isljednička lampa koju bi uperili svom Database developeru u lice. "Pa ti imaš obaveze, pa usred smo projekta, kako to misliš otići? Ja imam obaveze prema klijentu, ovo će da me košta, rokovi su prekoračeni, u tvom ugovoru piše da je otkazni rok tri meseca", grmio je uzbuđeni Dodoni u lice začuđenom Bartolu. "Pa ja mislim odraditi pošteno svoj dio posla, predati dužnosti svom nasljedniku i otići u razumnom roku od mjesec i pol, kao što su svi dosad odlazili, od Patrika do Bojana", uzvratio je Bartol. "Ma nećeš ti nikamo dok ne završiš projekt, na sud ćemo s tobom, platit ćeš nam debelu odštetu za ugroženi projekt", totalno je izgubio kompas Erich. I tako se prijetio i vikao i više to nije bila ni sjena nekadašnje blage i očinske figure kojom je zavaravao nove i nevješte zaposlenike. Bio je to pravi Erich Dodoni, razotkriven u svoj svojoj bijedi i potpuno lišen lažne ljušture "Evropejca i kulturnog gospodina", kako ga je još davno krstio poltron Žakro. Bartol se jedva pribrao od šoka kad je sva ta tirada završena ali nije bio nimalo manje odlučan da se makne iz šampionskog sranja, pa što god ga to koštalo.

Kasnije je u konzultacijama s pravnikom shvatio da su Erichove prijetnje prazna puška i da mu narogušeni gazda ne može puno naškoditi. Čak štoviše, pravnik mu je savjetovao da uzvrati napad i zatraži izvanredni otkaz zbog nemogućih uvjeta rada i prijetnji od strane poslodavca, što je Bartol s radošću učinio. Na taj način je, bez obzira na konačni ishod, po zakonu mogao otići nakon mjesec dana, i poslodavac ga ne bi mogao zadržati ni lancima. Začudo, Erich je čuvši za Bartolovu protumjeru reagirao rezignirano u stilu: "Pa dobro, ako je tako, neka ode. Snaći ćemo se i bez njega" pa Bartolu više ništa nije stajalo na putu prema okončanju višegodišnje noćne more zvane Šampioni.

This is the end, my only friend, the end...

Tako je pjevao Jim Morrison, a tako su bogami pjevali i šampioni kada je krajem mjeseca rujna osvanuo rok za predaju DAMP-a Highlevel computingu. Nezavršena, nekonzistentna aplikacija puna bugova ne bi zavarala ni čobane u Erichovom rodnom kraju, a kamoli jaku softversku firmu kao što je bio Highlevel. Predosjećajući nadolazeću katastrofu i ne želeći više rasprodavati svoj ugled, Petar je pronašao novog poslodavca i početkom tog mjeseca obznanio Erichu i Žakru da odlazi iz Dodonija. Ova dvojica, još valjda u šoku od Bartolovog udarca dva mjeseca prije, nisu pravili puno problema, samo su standardno napomenuli da treba završiti projekt i predati posao nekom drugom. Petar je uzvratio da će biti na predaji krajem mjeseca ali da onda odlazi i da ga ništa u tome neće spriječiti. U nemogućnosti da se suprostave, pristali su i na to.

I tako je došao veliki dan, dan isporuke kolosalnog djela, web aplikacije za vođenje projekata koja je pojela oko 3 čovjek-godine programerskog truda, zaustavila sve ostale projekte, bila "sve ili ništa" Erichovog poduzetništva i uzrokovala da su dvojica ključnih ljudi dala otkaz i pobjegli glavom bez obzira. U Dembelijskom sjedištu Highlevel computinga osvanuli su Žakro i Petar noseći CD s instalacijom i barem jedan od njih i figu u džepu. Dočekali su ih po tko zna koji put dotad izuzetno ljubazni zaposlenici Highlevel-a, nasmiješena lica puna razumijevanja za kašnjenja, bugove i neprestane isprike. Jedino što je sad svima bilo jasno da je ovo zadnji smiješak i da bolje da aplikacija bude dobra, inače će biti vraga. I Petar a podsvjesno i Žakro su znali da za pozitivan ishod ima jako malo šanse i da je ovo izlazak na stratište i da im samo Bog može pomoći da ne dobiju nogom u tur.

Da se čuda ne događaju, barem ne Dodoniju, pokazala je već i instalacija na server. Rušenje, nedostajući dijelovi i slični termini najbolje bi opisali kvalitetu instalacijskog programa koji je trebao postaviti DAMP na server Highlevel-a. A onda je došlo demonstriranje gotove aplikacije i njenih funkcionalnosti. I opet isti epiteti: rušenje, nestabilnost, sporost, kriva funkcionalnost, tipfeleri u natpisima i sve ostalo što opisuje glavne razlike šampionske aplikacije u odnosu na konkurenciju. I nevješto oko je moglo zapaziti da je tokom demonstracije, kako su se Žakro i Petar sve više i više brukali i kako je postajalo jasno da je ono što pokazuju tek blijeda sjena onog što su trebali isporučiti, tenzija u prostoriji sve više rasla i da je smiješak netragom nestao s lica nekad srdačnih i dobronamjernih zaposlenika Highlevel computinga. I njima je bjelodano bilo jasno da su godinu dana čekali na smeće i da od super, groovy, sexy aplikacije za vođenje projekata neće biti ništa. Dodonijevi krediti u toj njemu izrazito naklonjenoj kući bili su definitivno potrošeni. Na kraju te blamaže, kad je tišina u sobi bila tako zaglušujuće jaka, ustao se jedan od vlasnika i direktora Highlevela, plavokosi Konrad i mirnim glasom rekao: "Mislim da govorim u ime svih kad kažem da ovo što smo vidjeli ni izdaleka nije ono što smo svi očekivali i da od toga još dugo nećemo imati nikakve koristi. Stoga ne vidim drugog rješenja nego da se zahvalimo Dodoni computingu na suradnji i nađemo drugog dobavljača."

I tako je neslavno završila dugogodišnja suradnja koja je Dodoni inženjeringu mogla otvoriti vrata mnogih velikih poslova i učiniti ga solidnom i perspektivnom firmom sa dobrim tržištem i zadovoljnim klijentima. Trebalo je biti stvarno antitalent i totalni ignorant, da ne kažemo glupan, pa izgubiti jednu tako dobru firmu kao klijenta i partnera. Firmu koja je makar 10 puta veća od Dodonija nudila partnersku suradnju u prodaji, čiji su zaposlenici bili beskrajno tolerantni prema svim Erichovim svinjarijama, od loše kvalitete do nepoštivanja rokova, koji su ga uvijek dočekivali kao sebi ravna i uvijek pokazivali poštovanje i strpljenje. Firmu koja mu je otvarala vrata Concord insurancea i ostalih velikih klijenata za koje je radila i uz koju je mogao mirno živjeti i poslovati do kraja života.

Što reći na kraju te tužne priče, nego da šampionizam nema granica i da neki nikad ne uče na svojim greškama, koliko god ih puta ponovo činili. Ali da je tako, onda ne bi bili svetski šampioni i mi ne bismo imali o čemu pisati. Kao još jednu potvrdu toga i kao nagovještaj novih šampionskih avantura, napomenimo samo da je nakon fijaska sa Highlevelom, Erich odlučio i dalje bacati novac u prazno. Umjesto da se okani razvoja softvera i prekvalificira se u zidarsku firmu za kinesko tržište, on je i dalje odlučio investirati u životarenje svog šampionskog pogona uz motto: "Tko šljivi Highlevel, napravit ćemo svoj neovisni proizvod koji ćemo prodavati svima koji ga budu htjeli kupiti. Funkcionalnosti ćemo sami smisliti." I tako je krenuo još jedan ciklus samouništenja u Erichovoj režiji, o kojem ćete čitati u nekoj sljedećoj priči.