Za razliku od dotadašnjih projekata u Dodoniju koji su se vodili šampionski i kojima su čast spašavali samo pojedinci koji su unutar nemogućih uvjeta i rokova pokušavali profesionalno i kvalitetno raditi, Pras je trebao biti prekretnica kojom bi se raskrstilo sa šampionizmom u programiranju i vođenju projekata. Da li se u tome uspjelo, najbolje je da prosudite sami iz sljedećih odlomaka.

Grešno začeće

Prve informacije da je Erich pomoću svojih veza opet uspio nabaviti novi projekt i to za tako veliku kompaniju stigle su u šampione u prosincu prve Bojanove šampionske godine. Naravno, u početku je to znao samo Žakro. Svi ostali su bili okupirani radom na DAMP 2.0 aplikaciji i dobar kakav je već bio, Žakro ih nije htio smetati u tome. To mu je vjerojatno bio politički propust jer bi informacija da je Dodoni inženjering dobio takvog klijenta sigurno podigla moral već posustalim šampionima.

Sama informacija je stigla Žakru u obliku maila gdje su ukratko bili objašnjeni klijentovi glavni zahtjevi i uz to je stajala okvirna procjena posla, koju je na brzinu napravio jedan od Erichovih konzultanata u Dembeliji. Procjena je govorila da je posao reda veličine 2 čovjek-mjeseca, dakle sve je upućivalo da nije riječ o velikom projektu. Kako je taj majstor na brzaka, bez ikakve detaljnije analize zahtjeva i dodatnih propitivanja klijenta, uspio sročiti takvu procjenu bilo bi pitanje za svakog tko ne pozna šampionski način rada. Ta odgovor je u biti jako jednostavan: "Kakva analiza, kakvi bakrači! Bubni napamet neku brojku, nema veze da li je realna i da li se uopće ima na čemu bazirati, glavno da se svidi klijentu a poslije ćemo smišljati što napraviti kada vidimo prave zahtjeve. Ako treba raditi više, ljudi će ostajati prekovremeno ili ćemo muljati ili zavlačiti. Glavno da se potpiše ugovor i mazne lova, tko da razmišlja što će biti na kraju!"

Da stvar bude gora, na temelju takve procjene već je i potpisan ugovor s klijentom, dakle šampioni su već dobili i posao i rok isporuke a da luk nisu jeli ni mirisali. Trebalo je samo naći žrtvu ili više njih tko će to odraditi.

Drumovi će poželjeti šampiona ali njih biti neće

Nažalost, upravo po pitanju resursa iskrsnuo je nepredviđen problem. Nitko nije imao vremena preuzeti projekt! Svi šampioni, od Bojana do Rudija bili su rasprodani po drugim projektima. Većina ih je radila DAMP, Bojan je uz to vodio projekt PerlBager (vidi priču Šampioni sreću šampione), Bartol i Rudi su zajedno još radili na VB aplikaciji za testiranje uložaka (vidi kraj priče o Erichu), Maddog je kao i obično krao bogu dane u svom solo projektu. Jedini logičan i normalan izbor, barem za prvi period dok se skupljaju klijentovi zahtjevi i razbistruje mulj, bi bio Žakro. Za razliku od drugih on nije programirao i dane je uglavnom ispunjavao "mannagementom", kako je on nazivao ono što je Bartol plastično opisao kao "drkanje svog dok drugi rade". Međutim, Žakro se vješto izvukao pred Erichom da on nema vremena i da su mu pune ruke vođenja DAMP-a i nadziranja ostalih projekata pa je Pras jednostavno ostao visjeti u zraku. Tu i tamo je Žakro nešto propitkivao Stinkya u vezi nekih tehničkih detalja i povremeno bi poslao neki mail, ali bilo je očito da je Pras, bar u tom trenutku, bio zadnja rupa na šampionskoj svirali.

Dosta zajebancije, ajmo sada ozbiljno..

Da mu se smiješi prvi pravi projekt kojeg bi mogao sam voditi, Bojanu je postalo jasno kad ga je Žakro pozvao nasamo i pitao da li bi htio preuzeti i voditi projekt Pras. To ga u početku nije baš oduševilo jer se upravo vratio iz Dembelije gdje je uspješno započeo rad na jednom projektu u C++-u i kojeg je trebao nastaviti u Zagrebu. Pomisao da će bar malo odahnuti od Visual Basica i ubacivanja zdravog tkiva u Stinkyevo smeće davala mu je dodatnu motivaciju i nadu da možda ipak nije sve tako crno. Žakrovo nagovaranje da C++ projekt preuzmu vanjski suradnici a Bojan da samo nadzire u početku je uspješno odbijao, ali onda je shvatio da ustvari nema velikog izbora tj. da će na kraju opet biti po Žakrovom i Erichovom.

Nakon nekog vremena mu se sama ideja počela činiti i privlačnom, jer je bila riječ o novoj aplikaciji "from the scratch", dakle nije bilo rizika da će nailaziti na Stinkyeve i Maddogove "coding horror" mine. Uz to, bila je u pitanju web aplikacija što je značilo da ima prilike steći još više iskustva u tom području i možda čak uvesti i neke nove tehnologije kao npr. XML. I last but not least, Žakro mu je obećao da će imati potpuno slobodne ruke u vođenju projekta, definiranju arhitekture i tehnologija i da će čak imati prilike otići u Dembeliju razgovarati s klijentom i pobliže definirati zahtjeve.

I tako je nakon kraćeg razmišljanja i usput prežalivši propuštenu priliku za povratak C++-u, odlučio potvrdno odgovoriti Žakru i preuzeti projekt Pras. Naravno, odmah po određivanju program managera, nametnulo se i pitanje o preostalim resursima. "A s kim ću još raditi na tom projektu, čini mi se da su svi zauzeti?" pitao je Žakra i nadodao, "osim toga, mislim da nemamo baš previše ljudi koji znaju ASP i web programiranje" "Kako to misliš?", namjestio je iznenađenu facu Žakro, "pa Krunoslav je dosta iskusan u web programiranju a i Tihomil je nešto radio u tome". "Ah da, zaboravio sam da je Krunoslav u webu od 1990", sarkastično je odgovorio Bojan i niz leđa su mu prošli trnci od pomisli da bi morao imati posla s iskusnim web developerom koji misli da ono što radi u IE automatski radi u Netscapeu. "A što se tiče Tihomila, pa on je tek počeo nešto nabadati po ASP-u, mijenjati originalne fajlove od MS Project Centrala, ali nije napisao niti jednu samostalnu aplikaciju i općenito, teški je početnik" razgolitio je gologlavog šampiona Bojan. "A što možemo, radimo s onim ljudima koje imamo" izrecitirao je Human resources filozofiju Dodonija Žakro, "možda će ti još moći pomoći i Dražen (vanjski suradnik op.a.) i to je to". Uvidjevši da nema smisla dalje raspravljati i u želji da sačuva duševni mir, Bojan nije dalje inzistirao na nedostatku resursa. Nadao se da će projekt biti dovoljno zanimljiv i da će steći barem takva nova znanja koja će kompenzirati sve ostale faktore koji bi se najkraće mogli podvesti pod frazu "šampionizam i šampionska sranja".

Odlazi Stinky

Jedan od događaja koji je sigurno povećao vjerojatnost da bi Pras mogao biti kvalitetno izveden je odlazak Stinkya iz firme. Desilo se to prilično naglo i još ni danas se ne zna pravi razlog. Jedni su govorili da je Stinky sam dao otkaz i osnovao vlastitu firmu nakon što su njegovi zahtjevi za duplo većom plaćom odbijeni. Drugi su pak tvrdili da je upravo zbog tog zahtjeva i zbog još par kikseva Erich izgubio strpljenje i dao nogu velikom šampionu. Jednom od takvih kikseva su posvjedočili i ostali zaposlenici.

Opisani događaj se desio uoči jedne važne prezentacije DAMP-a koju je Erich trebao održati za veliku Dembelijsku firmu. U tu svrhu je dotični pred kraj tjedna osvanuo u Zagrebu i donio svoj novi laptop te zamolio Stinkya da instalira sav potreban softver i sve podesi da prezentacija i demo mogu raditi bez problema. Stinky se mučio cijeli četvrtak i dobar dio petka i na kraju je uspio nešto sprčkati da je laptop radio. Međutim, šampion kakav je već bio, nije do kraja istestirao ponašanje demo aplikacije nakon svih primijenjenih trikova i patcheva koje je postavio na stroj. Makar ga je Bartol upozorio da sve provjeri, Stinky je lijepo u petak u 4 zapalio doma misleći da će sve raditi, a i ako neće, baš ga briga. Kad je Erich po povratku u Dembeliju pokrenuo demo i na svoj užas shvatio da stvar ne radi, ljutito je nazvao Stinkya i tražio da ovaj ispravi stvar kako zna i umije. Umjesto da se poklopi ušima i proba izgladiti stvar, Stinky je bahato uzvratio da to nije njegov problem i da je on dovoljno radio s prokletim laptopom i da je što se njega tiče stvar gotova. Padale su još neke teške riječi i bilo je očito da nekadašnji head developer više nije u milosti. Možda će s njime nestati i šampionski način rada, nadali su se Bojan i Bartol dok su potajno navijali da Stinky što prije ode i da ga po mogućnosti zamijeni netko s manje šampionizma u radu i odnosu prema kolegama.

Pravi početak projekta "samo" s pet mjeseci zakašnjenja

Odlaskom Stinkya firma je ostala prikraćena za jedinog čovjeka osim Bojana koji je barem nešto malo znao o HTML-u i web aplikacijama. Neki optimisti bi možda u tu grupu i uračunali Maddoga, ali da je i kojim čudom on znao napisati nešto suvislog ASP koda, teško da bi se to dalo iskoristiti jer je dotični bio zauzet drugim projektom i uspješno je migoljio Žakrovim pokušajima da ga se uvrsti u tim. Bio je tu još i vanjski suradnik Dražen ali njemu se prebacio Bojanov C++ projekt pa ni on nije imao vremena. Dakle, knjiga je u tom periodu spala samo na Bojana.

S obzirom da je Bojan radio i na drugim projektima, sljedeća dva mjeseca od preuzimanja Prasa su potrošena na analizu zahtjeva, izradu prve i druge verzije prototipa i na baktanje sa neobičnim tehnologijama na kojima je klijent inzistirao. Bacati se u izradu koda nije imalo smisla jer još uopće nisu do kraja bili jasni klijentovi zahtjevi i najgore od svega, nije postojao tim koji bi bio u stanju odraditi posao. Šampiona je jednostavno bilo premalo.

Dok su ti mjeseci lagano prolazili bez ikakvih pritisaka i panike bilo s Žakrove ili Erichove strane, Bojan nije mogao a da ne zamisli Ericha kako se znoji i guta gorke knedle pokušavajući zamazati oči klijentu i izbjeći odgovor na pitanja "Zašto aplikacija kasni?" i "U kojoj smo fazi, koliko je napravljeno?". Nekako je imao osjećaj da će se vrč kad-tad razbiti i da će nastupiti šampionska panika. Da ga osjećaj nije prevario, saznat će vrlo brzo.