Sve su firme šampionske, razlika je samo u kompenzaciji.
 

  Site o šampionizmu i šampionskim firmama na hrvatskoj informatičkoj sceni.            ->Engleski site
  O šampionima i šampionizmu | Novosti i obavijesti | Šampionski manifest | Legenda o šampionima | Vaše priče | Pošaljite svoju priču | Ogledi o šampionizmu | Forum (engl.) | Ankete | Pitanje tjedna | Šampionski biseri
  Legenda o šampionima
  Prije (Previous) Nastavak (Next)
  Patrik Ćurković
 
  Uloga: developer na otkaznom roku

U početku se Bojanovi i Žakrovi putevi nisu presijecali jer je radio na projektu u koji se ovaj nije miješao. Bio je to projekt REAL koji je Bojan naslijedio od svog prethodnika, Patrika Ćurkovića.

Ja sam Žakro, bog tvoj...

Patrik je bio simpa dečko, znao je očito dosta o programiranju, bio je vrlo društven i redovito je inicirao zajedničke odlaske na kavu. Bojanu je bilo simpatično što je volio Dilberta i što je skidao sat s ruke dok je radio – te dvije stvari su im definitivno bile zajedničke. Poslije Dodonija se Patrik zaposlio u jednoj podjednako šampionskoj firmi gdje je izdržao par mjeseci a nakon toga je otišao na drugi posao gdje je bio bolje sreće i postao voditelj razvoja i gdje radi do danas i trudi se vjerojatno zaboraviti svoje Dodoni iskustvo.

Kasnije je Bojan doznao da su Patrik i Žakro stalno bili na ratnoj nozi jer Patrik nije priznavao Žakrov autoritet i uglavnom ga ignorirao što je Žakra izuzetno iritiralo. Jednom je Žakro iskoristio priliku što je Patrik zaspao i propustio vlak za službeni put u Dembeliju pa se na njega izderavao pred cijelim timom: "Odsad ćeš shvatiti da sam ti ja šef i imaš slušati što ti ja kažem, je li ti jasno?" Žakro vjerojatno nije bio jedini razlog Patrikovog odlaska ali je tome znatno pridonio.

REAL - prvi susret sa šampionskim programiranjem

Projekt koji je radio Patrik bio je tipičan primjer one-man projekta gdje je jedan čovjek u potpunosti radio cijeli razvoj i nitko drugi nije imao pojma što on radi i u kojoj je fazi projekt. Patrik je komunicirao direktno s Erichom i sa klijentom, a Žakrova taština je bila zadovoljena tako što je on na papiru bio fiktivni voditelj projekta. Projekt je bila desktop aplikacija za trgovce nekretninama pisana u Visual Basicu i vezana na Access bazu. Trebala je predstavljati novu, unaprijeđenu verziju stare aplikacije pisane u Accessu 2.0.

Jedan, letimičan pogled na kod koji je naslijedio bio je dovoljan da se Bojanu digne kosa na glavi. Aplikacija je bila pisana kao čisti spaghetti monolit i kršila je sva lijepa pravila dizajna, arhitekture i programiranja za koja je Bojan znao. Većina koda je bila unutar event handlera koji su znali narasti i do čudovišnih razmjera. Queryi prema bazi su bili kodirani direktno unutar tih istih event handlera, nije bilo nikakvih data access ili business klasa, umjesto konstanti kod je bio pun magičnih brojeva i stringova, komentari su bili više iznimka nego pravilo, komplicirani algoritmi nisu imali nikakvo objašnjenje. Mnogi dijelovi koda su se ponavljali te je bilo očito da su nastajali copy-paste metodom. Program nije imao nikakvu tehničku dokumentaciju osim database modela i par dokumentića čija bi upotrebljivost bila veća da je na njih netko napisao Paloma i namotao ih na kolut. Bio je to u svim aspektima ono što se u literaturi naziva "Maintenance nightmare product".

Prva pitanja koja su Bojanu pala na pamet kad je vidio taj užas su bila: "Pa kako je to moguće? Kako je netko mogao dozvoliti da se tako programira? Pa gdje je tu neki autoritet, neki iskusni programer, neki code reviewer, kontrolor kvalitete? Kakvi su standardi firme u kojoj nastaje takav zločin od koda?" Jedini koji je to mogao spriječiti i kontrolirati bio je po Bojanu Žakro. Zašto Žakro to nije učinio, bilo je pitanje koje ga je mučilo.

Kada je indirektno pitao Patrika zašto je nastao takav kod, dobio je odgovor da je bilo premalo vremena, da je rok bio nerealan i da se drugačije nije moglo. Patrik nije propustio da okrivi Ericha za ugovaranje nerealnih rokova s klijentima zbog kojih se ljudi kasnije moraju ubijati da ih stignu i opet na kraju ne naprave dobro. Rekao je da je projekt na početku bio procijenjen na tri mjeseca a da se eto razvukao na više od godinu dana i da mu se ne vidi kraj.

S druge strane, Patrikov projekt je bio ono što su neki programeri u Dodoniju zvali "dream assignment" tj. projekt u koji ti se nitko ne miješa, u kojem si sam određuješ što ćeš, kako i koliko raditi i koji nitko osim klijenta ne kontrolira. Dakle, ako nešto napraviš u dva sata a rekao si da ti treba osam, ostalih šest sati ćeš raditi nešto po svojoj volji i nitko to neće primijetiti. Poslije će Bojan čuti da se pod projektom snova podrazumijeva i onaj u kojeg se ne miješa Žakro. Dakle, ovaj projekt je to definitivno bio po više kriterija. Inače, projekt je trebao biti završen i predan klijentu dva mjeseca po Bojanovom dolasku, dakle bio je smatran gotovim jedino je kao trebalo napraviti neku sitnu kozmetiku. Koliko je to očekivanje bilo realno dovoljno govori podatak da se Bojan zabavljao tim projektom još skoro godinu dana i da je u nekoliko navrata išao u Dembeliju zbog njega, što mu u početku i nije tako teško padalo.

I to je bio tek početak...

Da Patrikov projekt nije iznimka nego pravilo Bojan je saznao kad se kasnije upoznao sa DAMP-om, glavnim projektom firme kojeg je vodio Žakro.  I na njemu su se kršila sva pravila lijepog programiranja kao i u REAL-u a o vođenju ne treba ni trošiti riječi, dovoljno je reći da su većina Dodonijevih projekata bili ubitačna kombinacija spaghetti koda, nestručnosti, neznanja i gluposti u svim aspektima rada, tako da su i neki u početku entuzijastični pojedinci, kao npr. Senka Lukavić, ubrzo poželjeli otići iz firme.

 

  Prije (Previous) Nastavak (Next)