Šampionski outsourcing

Unatoč činjenici da je Dodoni inženjering bio nepoznat na hrvatskom tržištu, arhiva primljenih životopisa bila je poprilična. Tome je puno pridonijela činjenica da se oglas u kojem se traže suradnici za «hrvatsko - dembelijsku firmu» često pojavljivao na news grupama za ponudu posla. A oglasi su, iako polupismeni, bili puni zvučnih imena i vrlo zapaženi. Ta nije za očekivati da Dembelijci znaju dobro hrvatski jezik! Ostaje misterija zašto su se prečesto izvlačili krivi životopisi za izvršenje poslova, ali, s obzirom na jednočlanu mannagersku komisiju za odabir, ni tome se ne treba previše čuditi.

Ideja je bila jednostavna. Kada se pojavi novi projekt izabire se sretni dobitnik koji će taj projekt obaviti. Prednost imaju stari provjereni suradnici, ako pristanu na to. Obično se zahtjev preda suradniku, odredi se tko će ga od stalnih šampiona nadzirati, dogovori se cijena sata i traži se da suradnik napravi plan rada. Ne detaljno, naravno, potrebno je samo predvidjeti vrijeme na temelju kojeg će se dogovoriti fiksna cijena izvedbe projekta. Ta cijena se pretače u ugovor koji potpisuju obje strane. I, navali…

Nema tu potrebe za velikom količinom dokumentacije. Dodonijevci će ionako izvući desetak puta veći iznos od klijenta. A suradnik je ionako mislio da je precijenio posao, dao preveliku satnicu, i sretan je što će tako jednostavno «zaraditi». Ipak smo svi mi «Svetski šampioni ©».

Kad nema drugih, dat ćemo projekt Bartolu

Tako je i Bartolu kao priznanje dobrog rada i kao dokaz Žakrove dobre volje ponuđeno vođenje jednog manjeg projekta za veliku Dembelijsku firmu koja se bavi veleprodajom pseće hrane. «Mi mislimo da ti dobro radiš, ali da ne vjeruješ dovoljno u ovu firmu, želimo te više angažirati i vezati te, i pokazati da mi imamo povjerenja u tebe», tepao je Žakro Bartolu dok mu je uvaljivao krumpir . «To je treća po veličini firma u Dembeliji, i kao takva nam je vrlo važna.», govorio mu je Dodoni.

Vanjski suradnik koji će to odraditi već je bio određen. Bila je to simpatična djevojka iz jednog velikog slavonskog grada, po njezinim riječima vrlo iskusna u samostalnim projektima. Reference su joj bile pristojne, a ni fizički izgled nije zaostajao. Bartol, stari lisac i ženoljubac, spremno se složio s takvim izborom. Naravno, nije imao baš puno izbora, Erich i Žakro nisu znali za riječ «NE», ali činjenica da će surađivati sa zgodnom djevojkom umanjila je gorak ukus u ustima.

Projekt je inače bio nadogradnja na postojeći manje-više uspješan projekt, koji se nakon godine dana silovanja procesa i koda bližio kraju. Doduše, vrlo teško bi bilo odrediti što je bilo fleksibilnije, njihovi procesi ili Dodonijevski kod ali to na kraju nije bilo važno. I bug liste su dolazile rjeđe, čak samo jednom tjedno ili rjeđe, ali to rjeđe pojavljivanje je obično bivalo povezano sa odmorima odgovornih u Dembelijskoj firmi.

«Dakle, imaš kod, daj joj ga neka ga iskopira i malo prepravi - i gotovo je», objašnjavao je Žakro Bartolu način rada sa suradnicima. Originalni silovani kod je bio plod Stinkyjeve perverzne mašte, učenja i besplodnih pokušaja da upotrijebi neke od standardnih 3-slojnih metoda programiranja. Naravno, rezultat je bio totalno nečitak kod, u kojem su isti problemi bili rješavani na nekoliko vrlo oprečnih načina – još jedan dokaz da je korištenje novih ideja umjesto prokušane copy-paste metode samo gubitak šampionskog vremena.

Bartol je dobro proučio korisničke zahtjeve koji su bili dani u formi Dembelijskog dokumenta sa zahtjevima, i prevedenih fragmenata istog. Nejasnoće je rješavao sa Žakrom, njemu je sve bilo jasno. Neka otvorena pitanja su bila proslijeđena u Dembeliju – Bartol ipak nije bio iskusni šampion i nije mu sve bilo jasno iz prve, a imao je uvrnut smisao za logiku i glupo je tražio odgovor na sva pitanja. «Nije dovoljno siguran u sebe», mislila je Dodonijevska uprava. «Gdje je moja kristalna kugla da mi pokaže odgovore», mislio je Bartol. A odgovori koji su iz Dembelije stizali izgledali su otprilike ovako: «To je objašnjeno u dokumentu «Zahtjevi za izradom aplikacije»», strana 4, točka 3.5.2.1.7. Vjerojatno je to tamo bilo i spomenuto, međutim, netko je zaboravio prevesti taj dio dokumenta na hrvatski. Šampionski previd. Ili štednja na prevodiocu, tko će znati.

U početku sve ide glatko

Došla je i vanjska suradnica, Ljiljana Murko. Djevojka je bila vrlo simpatična, zgodna. I vidno nervozna. Kasnije je Bartol saznao da je većinu projekata radila sa kolegom, i da joj je ovo prvi samostalni projekt. Nakon službenog dijela koji je odradila sa Žakrom, Bartol joj je predao zadatak, dogovorio se o načinu rada (ti pogledaj što imamo, prouči zahtjev, i sastavi neku satnicu), i odveo je na ručak. Atmosfera je bila skoro prijateljska, A i Ljiljana se malo opustila.

Ljiljana mu je spomenula da do sada nije radila sa Oracleom, a ni sa recordsetima u VB-u, ali da se ne boji učenja novog. A Bartol joj je obećao svu potrebnu pomoć, zaluđen ženskim parfemom u strogo muškoj smrdljivoj atmosferi Dodonijevskih prostorija. Od kada je Senka otišla osjećao se kao na naftnoj platformi trećerazredne kompanije sa Dalekog istoka.

I zaista, proizvodni proces se pokrenuo. Ljiljanini mailovi su stizali uredno, a Bartol se trudio pomagati joj u svemu. Čak je sam složio satnicu koju je ona prihvatila. «Ti imaš više iskustva, daj molim te ti to napravi, pokaži mi kako» su riječi na koji svaki muškarac reagira isto .

Osoba odgovorna za taj projekt u Dembelijskoj firmi je otišla na samom početku projekta na 3-tjedni odmor (projekt je bio procijenjen na 8 tjedana laganog posla), a baza na koju se trebao spajati program nije bila strogo definirana. Naravno, Bartol se odmah prihvatio analize i izvedbe baze, nema smisla da Ljiljana čeka 3 tjedna. Ipak je ona žena sa obavezama.

I tako, Ljiljana je počela programirati, izrađivati forme. Prvo je trebalo napraviti prototip koji je Dembelijski klijent trebao blagosloviti. Ljiljana je prototip relativno brzo napravila, i Bartol je bio zadovoljan. Prototip i baza koju je Bartol napravio poslana je u Dembeliju, i posao se nastavio. To je bilo nakon tjedan dana rada, dakle dva tjedna prije povratka Dembelijske odgovorne osobe na posao. Ljiljana se baš i nije držala Bartolove ideje o klasama i reuseu koda, ali nakon što je dvaput trepnula trepavicama, Bartol se složio sa svime.

Ali ne zadugo

Panika je nastala kada se Dembelijska odgovorna osoba vratila na posao. Baza i polja u tablicama nisu bili nazvani po njihovim standardima, pa su sve redizajnirali. Redizajn se sveo na promjenu naziva i upotrebu složenih primarnih ključeva u tablicama, i bio je taman toliki da je Ljiljana trebala mijenjati sve što je napravila na programu. Ljiljana se, naravno, pobunila, ali bila je efikasno smirena Žakrovim obećanjem da će joj se svi dodatni troškovi posebno platiti.

Kod koji je kontinuirano stizao od Ljiljane nije bio baš školski primjer programiranja, ali naspram Stinkijevom kodu kao da je i sam bio namirisan. I manje-više je radio. Neka rješenja su bila u hodu mijenjana, ali, Ljiljanina i Bartolova suradnja je bila uspješna. Napokon je Ljiljana napravila upotrebljivu verziju programa, betu koju je trebalo dobro testirati. Beta je poslana u Dembeliju. I u tom trenutku počinje cirkus.

Sve nejasnoće u početnim zahtjevima izlaze na površinu i vraćaju se iz Dembelije u Dodoni kao bumerang. Sva Bartolova nastojanja da objasni neka rješenja srezana su sa dva argumenta: tako je definirano(!) u početnom dokumentu (to što zahtjeve nitko nije shvatio naš je problem), i «mušterija je uvijek u pravu»  (uobičajena zloupotrebljena izreka herr Dodonija i Žakra).

Počele su beskonačne iteracije: iz Dembelije dolazi miješana lista bugova i zahtjeva za promjenama, proslijeđuje se Ljiljani, ona uz sve veće negodovanje rješava problem, šalje novu verziju koja se proslijeđuje u Dembeliju, iz Dembelije nakon tjedan, dva dolazi miješana lista… I tako unedogled.

U međuvremenu, Ljiljana gubi strpljenje, još joj ništa nije plaćeno, a i želi završiti to mučenje i zaboraviti firmu Dodoni , Bartola, i cijeli taj posao. Program joj počinje imati sve više grešaka, a Dembelijski klijent to vrlo dobro primjećuje. Dodoni i Žakro optužuju Bartola za loše vođenje projekta i dokumentacije, Ljiljana mu zamjera što dozvoljava klijentu da je tako iskorištava i šeta. A Bartol shvaća kako je još jednom nasjeo na lijepe priče uprave i sjaj u ženskim očima.

Kraj suradnje

Nakon 15 ili 16 tjedana rada, Ljiljana šalje ultimativno i uvredljivo pismo i prekida daljnju suradnju sa Dodonijem. Projekt naslijeđuje  Bartol uz početno uvjeravanje da je potrebno «samo malo promijeniti forme» i da se klijentu neće dozvoliti da nas više šeta. Projekt je predan naručiocu 30 tjedana nakon početka izvedbe (da, predviđeno je bilo 8 tjedana za izvedbu).

Ljiljana se više nikad nije javila, ni Bartolu s kojim je bila u dobrim, skoro prijateljskim odnosima, ni Žakru, koje nije uspio sa očinskim uvjeravanjima da je sve to «samo posao».