Radnja legende započinje dolaskom Bojana Markovića u Dodoni. Bojan je tipični produkt MIOC-a i ETF-a, zaluđen programiranjem od malih nogu i s određenim manjkom socijalnih vještina, neki bi rekli i pomalo introvertiran. Oni koji su ga malo bolje upoznali, mogli su saznati da se bavio programiranjem od osnovne škole kad je dobio svog prvog Commodorea i da je uz studij naučio raditi u Clipperu, Accessu, ASP-u, Visual Basicu i C++-u. Naučeno je koristio da bi izrađivao aplikacije po narudžbi za razne firme. U većini slučajeva je radio sam tj. imao je skromno timsko iskustvo.

Zasitio se predavanja

Bojan se zaposlio u Dodoni inženjeringu nakon što je nekoliko godina radio kao predavač u firmi koja je organizirala informatičke tečajeve. Život predavača nudio je mnoge prednosti, od mnogo slobodnog vremena do solidnih primanja i kontakata s ljudima, ali kao nekog kome je programiranje u krvi, u predavanju više nije nalazio zadovoljstvo. Htio je naučiti još više o razvoju softvera i pogotovo o timskom radu koji mu je, zbog toga što je većinu poslova radio doma, bio potpuna nepoznanica. Stoga se odlučio zaposliti full-time u pravoj softverskoj firmi. Barem je očekivao da takva postoji negdje na nerazvijenom hrvatskom tržištu i da joj treba novih ljudi.

Javljajući se na oglase i odlazeći na intervjue shvatio je da naći firmu koja će mu ponuditi i zanimljiv posao i solidna primanja jednaka barem onima koje je imao u dotadašnjoj firmi neće biti nimalo lako. Iako mu je primaran motiv prelaska bio raditi u struci, ipak nije bio tako lud da ide na puno manju plaću od one koju je imao dotad, a koja nije bila loša za tadašnji prosjek.

Pokušaj 1: Manufaktura dvadeset prvog stoljeća

Otišao je tako i na intervju u firmu pompoznog naziva AgileSoft gdje mu je zadrigli gonič robova koji se predstavio kao voditelj razvoja pokazao prostoriju golih zidova gdje su petorica golobradih mladaca pod njegovim budnim okom štrikala DHTML aplikacije za strano tržište. Fatso je velikodušno ponudio neku smiješnu cifru  za početak a ako im se svidi, dali bi mu nakon par mjeseci 10% više. Nije propustio naglasiti da je plaćica na bijelo jer se gazdi Kurtu ne da zajebavati sa našim inspektorima, ionako dovoljno zarađuje pa može dati malo više svojim šljakerima nego da daje mito općinarima da ga puste na miru.

Bojanu se pri pogledu na atmosferu i lica ubrzo upalio alarm i lijepo se zahvalio Buci što mu je posvetio dragocjeno vrijeme i zapalio odande da se više ne vrati. Ah da, bilo bi nepravedno govoreći o AgileSoftu ne spomenuti i rudimentarne prostorije, derutnu kuhinju, mali frižider sa skorenim mlijekom i naravno, nedostatak klime.

Pokušaj 2: Na izvoru novca

Drugi interesantan intervju je bio na potpuno drugačijem mjestu. Nova zgrada, klima i puno love uokolo. Banka, san svakog tko se želi fino zbrinuti, šutiti i kenjati u kutu, dobijati neku pinku i tako do penzije. Sigurnost, povoljniji kredit, nameštenje, sinek, nameštenje, zdravstveno, socijalno.

Tko zna da li bi ikad upoznao legendarne šampione da mu na tom mjestu petorica kobaca koji su ga rešetali uzduž i poprijeko nisu obećala tek širok dijapazon poslova održavanja, sistem inženjerstva i možda poneki developerski zadatak. Dakle, korisnička podrška, "san" svakog programera. Pomoći Štefici kad joj se zablokira screen saver ili objasniti Barici da CD ROM nije držač za šalice. Hvala lijepa ali bolje se dati zajebavati od polaznika tečaja u sadašnjoj firmi nego od baba i stričeka u banci. Usprkos povoljnijem kreditu i trinaestoj plaći.

Kad je odlazio s intervjua, čuo je samo ono poznato:"javit ćemo vam se". Nisu se javili jer je Bojan rekao da ga najviše zanima development a da nije baš lud da se bavi korisničkom podrškom i sistem inženjerstvom. Pa nije uzalud u srednoj školi dok su drugi izlazili on štancao kilobajte asemblerskog koda, prebacivao igrice sa diska na kazetu i ubacivao muziku i animaciju u tape loader, da bi sada radio kao tehnička podrška.

Pokušaj n: ŠAMPIONI

Bilo je još zanimljivih intervjua ali onda je jednog dana pročitao na Usenetu oglas koji je glasio otprilike ovako:

Mi smo Dembelijsko-hrvatska softwareska firma. Tražimo programere sa znanjem Visual Basica, SQL-a, Oraclea. Naši klijenti su poznate dembelijske kompanije, uglavnom banke i osiguravajuća društva. CV poslati na adresu zbalijic@dodoniinz.com.

I ispod toga potpis Žarko Balijić, Dodoni inženjering d.o.o. i adresa. Zainteresirajući se za oglas, iako picajzla za pravopis, Bojan nije primijetio par pravopisnih grešaka za koje je tek mnogo kasnije shvatio da su Žarkov zaštitni znak i jedna od karakteristika pravog šampionskog managera.

I tako je poslao CV i već nakon par dana stigao je reply od istog gospodina da je pozvan na razgovor u prostorije Dodoni inženjeringa.

Prvi intervju u šampionima

Prvi intervju je vodio Žarko. U kratkim crtama je opisao firmu, čime se bavi, kakve projekte radi i tko su im klijenti. Kao i u oglasu, nije propustio navesti nekoliko stvarno zvučnih imena koje zna svako malo dijete kad se spomene Dembelija. "Wow, impresivno" mislio je Bojan "ovo stvarno zvuči kao san" i u glavi je slagao dobitnu kombinaciju - dobri i poznati klijenti, poznate tehnologije (Visual Basic, SQL, Access), stalan posao i to isključivo programiranje te mogućnost povremenog odlaska u Dembeliju. Već bi i to bilo dovoljno za odluku ali je na kraju, kao šlag na tortu, Žarko rekao da firma nastoji svakom zaposleniku davati sve veću odgovornost i na kraju ga osposobiti da samostalno vodi projekte.

Kakva muzika za Bojanove uši! Ta prije nekoliko mjeseci je položio Microsoftov Solution Architecture ispit (70-100) i zarazio se pojmovima kao što su MSF, Three-tier arhitektura, COM komponente i sl. Konačno će u ovakvoj firmi moći teoriju pretvoriti u praksu i još k tome početi učiti ono što bi ga u konačnici najviše zanimalo a to je project management. Kada bi ga bar ponovno pozvali i rekli mu da je primljen!

Tijekom razgovora se Žarko interesirao za Bojanovo iskustvo u pojedinim tehnologijama i naročito ga je zanimalo s kakvim je gridovima radio. "Pa s DBGridom i Flexgridom iz Visual Basica. Radio sam neke reporte za jednu od prijašnjih firmi". "Imate li iskustva s Janus Gridom? Mi ovdje koristimo taj, ima super svojstva, može grupirati, itd.itd." u žaru je pričao Žarko o čudesnom gridu. "Nažalost ne" sjetno je odgovorio Bojan, proklevši svoju ignoranciju što nikad nije čuo za taj grid, pogotovo ako ga to bude stajalo posla. Doduše, mlad i naivan, nije posumnjao u stručnost ispitivača kojem je najvažnija stvar kod ispitivanja potencijalnog developera znanje određenog grida. Tko šljivi baze, SQL, programske jezike, Internet tehnologije – važan je jedan custom grid. Kao da te netko pita da li znaš raditi s ADO Recordset objektom a ne pita da li znaš SQL.

Sve u svemu, Žarko je još postavio par pitanja i na kraju nadodao da ukoliko im Bojan bude odgovarao, pozvat će ga ponovno i onda će razgovoru biti prisutan gospodin Dodoni, vlasnik firme koji inače živi u Dembeliji.

Konačni dolazak u šampione

Drugi intervju je uslijedio 10 dana nakon prvog i najavljen je Žarkovim mailom u kojem moli Bojana da dođe na drugi razgovor na isto mjesto. Kao što je i obećano, razgovoru je ovaj put prisustvovao veliki gazda. Očito je Bojan bio u užem izboru i samo je trebalo da gazda da zeleno svjetlo i bio bi primljen.

Gazda Dodoni je na prvi pogled djelovao blago i simpatično. Rekao je da se zove Erich ali da nije Dembelijac već da je prije dvadeset godina iz Grčke doselio u Dembeliju i doktorirao matematiku na dembelijskom sveučilištu. Čudno ime za Grka, rekao bi netko, ali Bojan ionako nije bio talent za detalje, osim kada se radilo o debuggiranju koda. Herr Erich je manje više ponovio Žarkove riječi s prvog intervjua u vezi poslovanja, organizacije firme, projekata, klijenata, dakle ništa novo pod kapom nebeskom. Ponovio je također da je plaća u potpunosti legalna, dakle nema putnih troškova i sličnih gluposti za ponižavanje radnika kakva je koristio direktor bivše firme ili još neki prijašnji kapitalisti za koje je Bojan honorarno radio. Nakon pola sata ugodnog ćaskanja prisutni su se pozdravili i Dodoni je rekao da će nazvati ako se odluče za njega. Bojan je odmah odjurio doma i kraj telefona nestrpljivo očekivao toliko željeni poziv.

I zaista, nije prošlo dugo, zazvonio je telefon i s druge strane žice gazda Dodoni je priopćio Bojanu da su se odlučili za njega i da je primljen.  Istog dana se Bojan uputio ponovo na isto mjesto da potpiše ugovor o radu. Opet, mladom i naivnom i željnom posla i dokazivanja, u predočenom ugovoru mu nisu zasmetale takve pikanterije kao što je otkazni rok 3 mjeseca ili što 2 godine nakon otkaza ne bi smio raditi za partnersku firmu. Plaća je bila viša od očekivanja, htjeli su ga, predavati više nije htio. Dakle, dajte mi da potpišem i idemo dalje!

Nakon potpisa Žarko ga je proveo kroz radne prostorije i upoznao s budućim kolegama. Sva lica su bila mrka i prilično nepristupačna, osim suhonjavog Krunoslava Bazdića koji je bio izuzetno srdačan. Šta je tim ljudima, zar mi smrdi iz usta? Ili možda ne mogu prežaliti kolegu koji odlazi i kojeg nadomještam? Nažalost, ubrzo će saznati pravi razlog malodušnosti svojih budućih kolega.