Autor: anoniman

Uvod

U firmu o kojoj ću pričati došao sam nakon dvije godine rada u jednoj velikoj firmi, odnosno u njezinom adekvatno velikom ERCu. Broj ljudi na platnom spisku u ERCu prelazio je brojku zaposlenih u najvećim softverskim kućama u Hrvatskoj danas, organizacija je bila prilično dobra. Ipak je dio ljudi u tom ERCu prošao stručno usavršavanje u bijelom svijetu. No ipak, kao u svim firmama tada, osim efikasnih i organiziranih ljudi bilo je zaposleno i puno "balasta", ljudi koji su završili tu kao brodovi u rezalištu, da dočekaju penziju.

Ja sam tamo bio početnik i od mene se očekivalo da sjedim, šutim i slušam što pametni ljudi govore. No meni nije bilo do sjedenja, bio sam željan posla i učenja. No razlika u mom ritmu i ritmu mojih kolega bila je neusaglasiva te sam počeo razmišljati o promjeni firme. Nekako u isto vrijeme je jedna kolegica počela pričati kako je bila u posjeti kod svoje kolegice koja se primila posla oko ustanovljavanja informatike u jednoj dobro stojećoj firmi i da treba programera. I tako, jedno s drugim, odlučim se ja na taj (is)korak što će se kasnije pokazati kao ne baš tako pametan potez.

Nova firma i nova šefica

Odmah na početku fijasko: nova šefica dočekala me s turobnom facom i riječima da se "borila kao lavica" ali da mi treba biti jasno da krivnja nije njena i da nije uspjela u naumu da mi kod uprave isposluje plaću obećanu u našim razgovorima. No kako sam ja bio dosta željan promjene, a i takva plaća kakva mi se nudila nije bila loša, ipak sam pristao i potpisao ugovor.

Prvi dan na poslu, šefica me vodi okolo po firmi da me pokaže ljudstvu, i tijekom te šetnje me šopa izjavama "kako je naša sveta dužnost da širimo informatičke horizonte" i tome slično. Vrlo brzo ću ustanoviti da je pod sveta stvarno mislila sveta u onom vjerskom smislu ali i da su njeni horizonti vrlo blizu, otprilike kao da se nalazite na dnu vrlo dubokog bunara. Recimo da joj je ime bilo Hrvatka. Jedna vrlo frustrirana, opaka, osvetoljubiva i lajava osoba iz pasivnih krajeva (ne Hrvatske nego Jugoslavije, pa pokušajte smisliti o kojim krajevima bi se moglo raditi). Formalno je bila magistar znanosti, međutim je osnova njenog magistarskog rada bila program takve težine kakvu djeca rade na srednjoškolskoj praksi. Ali je imala dobar marketinški pristup te su svi o njoj mislili kao o stručnjaku a tu farsu je uspjela igrati priličan broj godina. Kasnije su ljudi ipak progledali, ali je već bilo prekasno. Kao i svaki dobar nametnik već se duboko ukorijenila pa bi njeno odstranjivanje ubilo i domaćina (direktora).

Mirko

Niti kolege nisu zaostajale za čudaštvom šefice koja ih je "vodila". Stariji kolega, programer Mirko, prelaznik iz jedne i danas ogromne korporacije bio je čistokrvni COBOLaš. Počeo je kao mladi tehničar na održavanju bušilica kartica (što je to, pitat će se mnogi) te je za sebe mislio kako je jako mnogo naučio i znao iako se njegovo umijeće programiranja svodilo na korištenje osnovnih elemenata programskog jezika i do beskraja zapetljanih procedura ispresijecanih GOTO naredbama. Komentari u programima svodili su se na "Hrvatka je rekla tada i tada da se to napravi" a dokumentacija se svodila na ispis sourcea na "zebru". Biblioteke opisa datoteka i zajedničkih procedura, report writeri i screen-formsi su stvari koje su jako zanimljive ali su za njega spadale u opcije koje su služile da bi manuali bili deblji.

Za ono što su on i Hrvatka uspjeli podići iz ničega mislio je kao o najboljoj poslovnoj aplikaciji u Hrvatskoj i ne jednom mi prepričavao priču kako su se ljudi iz firme koja nam je davala hardversko-sistemsku podršku čudili kako su uspjeli tako nešto napraviti. Relaciona baza podataka i pripadajući alati za razvoj aplikacija bili su zabranjeno voće i stvari koje samo zauzimaju prostor na serveru i oduzimaju procesorsko vrijeme kad ih se koristi.

U privatnim kontaktima je bio prisan i pravio se da bi dao ruku u vatru za kolegu te se solidarizirao u ogovaranju Hrvatke i ostalih faca iz rukovodstva. Tek sam kasnije spoznao da je to bio mamac za lakovjerne: informacije koje bi tako izvukao koristio je za uvlačenje Hrvatki ili nekome drugome, već prema potrebi. Njegova svakodnevnica sastojala se od duge kave i novina, nešto programiranja do gableca, pa onda duga pauza za gablec, kavu, tračanje, telefoniranje, još jedan ciklus proučavanja Večernjaka i tome slično. Bio je jedan od onih koji su dobro svladali pravila uredskog ponašanja: uvijek kad je izlazio iz firme, pa makar i do kioska za novine, ostavljao je papire rasprostrte po stolu i povrh njih naočale. Prizor koji govori: ja sam tu blizu ali ovog trenutka nisam za svojim radnim stolom i vraćam se vrlo brzo.

Jugoslav

Mlađi kolega, sistemaš Jugoslav, bio je neoženjeni jedinac. Šutljiva, uvredljiva i prevrtljiva lažna picajzla. Čovjek koji je zaposlen kao programer ali nije znao programirati pa su mu dodijelili funkciju za koju su mislili da će moći raditi a da ne "stoji na putu". Istina, pokušavao je programirati ali to su bili tragikomični pokušaji. Ispisivao je metre papira sa svojim programima pa ih lijepio na ormar te stajao s flomasterom ispred njih u zamišljenoj pozi kao slikar pred štafelajem. Poneki puta je čak ispise nosio doma mami da mu pomogne jer mu mi "zločesti" kolege nismo htjeli pomoći (u stvari se sramio tražiti).

Kao pravi profesionalac uvijek je na poslu nosio bijelu, glatko ispeglanu kutu. Stakleni ormar s knjigama je uvijek bio besprijekorno uredan a na stolu je, umjesto široko rasprostranjenih papirnatih kalendara kao podloge za pisanje zabilješki, držao tanku olovnu ploču obučenu u zelenu "doktorsku" boju. Te ploče se inače koriste u radiološkim ordinacijama kao zaštita od zračenja, pa ju je i hipohondar Jugoslav koristio da zaštiti svoje potomstvo od opakog zračenja monitora. Bio je zaljubljenik u UNIX i komandnu liniju, te kao i Mirko, patio od kompleksa veličine. U stvari je bio na nivou daleko ispod onoga koji je bio potreban za samostalno obavljanje tako ozbiljnih zadataka, tako da je u svakom imalo ozbiljnijem slučaju morao dolaziti netko iz firme za potporu.

O tome koliko je bio profesionalan govori anegdota kad je uspio nagovoriti Hrvatku da se kupi modem i spoji na glavni server radi mogućnosti spajanja ljudi iz firme za potporu. No, njegovi su motivi u stvari bili da preko tog modema surfa pa je tako vjerojatno skinuo s interneta nešto što je je želio probati kako radi, a bio je lijen da proba na nekom manje važnom računalu. Rezultat je bio nekoliko dana zastoja rada servera, priličnih gubitaka u poslovanju i dosta uzrujavanja na sve strane. Ne znam kako je uspio preživjeti taj incident a da nije bila potegnuta disciplinska mjera. Jedino objašnjenje koje mi se nameće je da niti ovi iz potpore nisu mogli ustanoviti što je bilo sa serverom. A možda ga je, iz nekih nedokučivih razloga, pokrila Hrvatka.

Inače je bio sklon nezrelim izjavama kako će on "formatirati diskove na serveru ako mu ne udovolje zahtjevima". Očigledno ga nisu shvaćali ozbiljno, jer ja čovjeku koji zna administratorske passworde a ima takve nakane ne bi dozvolio da više bude u blizini terminala niti sekunde.

Put kroz šampionske labirinte

I tako sam se ja našao u zagrljaju nove firme. Ispostavilo se da me ne trebaju za programiranje: bio im je potreban još jedan čovjek za subotnja dežurstva. O užasa li, pa to je bilo ispunjenje noćne more. Kad sam pokušao raditi onda su me pokroviteljski od toga odgovarali jer "server je i tako preopterećen pa nema smisla da ga još ja dodatno opterećujem upitima na bazu". To je trajalo tako dosta dugo, jer sam kao morao proći seminare da bi mogao početi "ozbiljno" raditi. A kako su seminari "tako rijetki" moj period tavorenja se rastegnuo do ozbiljnih razmjera. No ipak, nakon nekog vremena su pritisnuli Hrvatku da se nešto mora napraviti i ona je odabrala mene kao programera za novi projekt. Željno sam očekivao taj dan kad ću se i ja moći početi dokazivati odnosno opravdavati svoju egzistenciju.

Međutim, početni elan je ubrzo splasnuo jer sam vidio da je Hrvatka, za razliku od one velike firme u kojoj sam radio i u kojoj su projektanti morali pisati idejne projekte, davati ih na autorizaciju korisniku, usuglašavati ih sa korisničkim zahtjevima, pisati detaljne i razumljive specifikacije, žvrljala zahtjeve na papiru, opisujući kriptičnim kraticama pojedine dijelove projekta. Otprilike je to ličilo na dijagram toka a stupanj sličnosti bio je otprilike kao kad četverogodišnje dijete nacrta čovjeka. Ona je to obrazlagala time "da joj se ne da pisati na računalu" a stvarni razlog je bio taj što se nije znala služiti računalom odnosno jest, ali samo kao i naši korisnici.

Daljnja iznenađenja slijedila su prilikom izbora alata za naš novi posao. Ja sam favorizirao da koristimo relacionu bazu i pripadajuće alate koji nam daju mogućnost brzog, efikasnog i lako održavajućeg rješenja. Ali je konzilij "stručnjaka" u sastavu Hrvatka, Mirko i Jugoslav zaključio kako još nije došlo vrijeme za takve stvari. Bilo mi je dozvoljeno da koristim bazu ali samo kroz embedded SQL, tj. korisničko sučelje moralo je biti napisano u COBOLu.

"Ipak moramo misliti na to da kolege znaju programirati u COBOLu pa, ne daj bože ako bi ja odlučio dići sidro, oni bi mogli nastaviti održavati moje programe", tješila me Hrvatka. A da iznenađenjima nema kraja vidio sam kad sam došao do točke da moram razmisliti gdje ću smjestiti svoje nove tablice, kako ih podijeliti s drugima, dodijeliti korisnička prava i tome slično. Sve tablice u bazi bile su u jednoj shemi a korisnici nisu niti koristili autentikaciju jer je taj jedan jedini username/password bio hardkodiran u programima.

A tek tablice! Sva polja u tablicama koje sam ja trebao koristiti bila su imenovana s jednim slovom i dvije brojke, npr. Q01. Kad sam zatražio objašnjenje rečeno mi je da Jugoslav nije mogao kompajlirati programe kojima je punio te tablice iz COBOLskih datoteka jer su embedded stringovi bili predugački pa se odlučio da ukloni uzrok svojih nevolja tako da skrati nazive svih polja na duljinu koja je garantirala da će ih preprocesor uspjeti sažvakati. Da je samo uzeo knjigu u ruke. Možda i je, ali nije znao što traži pa je odustao. I na ovaj način je stvar radila a to što netko mora neprestano dekodirati svako polje to njega nije brinulo jer je on, ipak, bio sistemaš.

Sam protiv šampiona

Slijedilo je još problema. Baza je bila u totalnom neredu, fragmentacija slobodnog prostora rasla je u nebesa tako da se nije mogla kreirati imalo ozbiljnija tablica. A ništa, mislim si ja, posao stoji jer Jugoslav neće poduzeti ništa ("nitko mu nije dao napismeno"), Hrvatka sliježe ramenima, Mirko glumi Švicarsku pa krenem ja malo u optimizaciju. I od tog trenutka pa sve do mog odlaska iz firme stvari između mene i mojih kolega kretale su se nizbrdo. Tog dana kad sam odlučio nešto napraviti sam, a da Jugoslav i škvadra to nisu osobno odobrili, napravio sam grešku kojom se kod njih više ničim nisam mogao iskupiti. Da sam bio stariji i iskusniji, mogao sam ih izvozati na elegantiji način, ovako sam se malo prkosio i doveo ih u nezgodnu situaciju da "klinjo" sve napravi a oni stoje sa strane i ispada da neznaju svoj posao.

 Taj projekt sam, uz puno natezanja i prepravljanja, ipak uspio završiti. Hrvatka je, kao i sve svoje analize poslije toga, potpuno promašila tako da je krajnji produkt u odnosu na demo verzije bio toliko različit kao da se na njemu radila genetska transformacija. Poslije sam napravio još nekoliko projekata, čak sam došao do stanja da mi je Hrvatka toliko vjerovala (odnosno zbog pritiska firme da se poslovi u informatici ipak odrađuju) da mi je dopustila da napustim COBOL i počnem raditi sa bar malo naprednijim alatima.

Međutim je kroz godine situacija eskalirala. Hrvatka se posvađala s rukovodstvom firme, mislim, uistinu su zajahali na ratnoj stazi, a kako u takvim situacijama uvijek dođe do podjela u tabore tako su se i u ovoj oformili tabori oko Hrvatke protiv firme odnosno onaj drugi tabor ljudi kojima je ipak bilo stalo da se posao napravi jer se od toga živi. Pogađate li u koji tabor su se svrstali Jugoslav i Mirko? To bi se današnjim političkim žargonom vjerovatno nazvalo neprirodnom koalicijom. Ali tako je to u ljubavi i u mržnji. Koliko god mrzili Hrvatku ona im je imponirala svojom odlučnošću u otporu prema vladajućoj strukturi. Samo kao napomena, bio sam prisutan ne na jednom sastanku kad je Hrvatka pokazivala svoju odrešitost prema nadređenim rukovodiocima koja se svodila na buljenje u stol i nesuvislo mucanje. Naravno da je u vlastitoj fikciji to Jugoslavu i Mirku prezentirala kao herojski otpor. U takvoj situaciji je pritisak na mene s jedne strane vršila Hrvatka a s druge strane firma preko direktora koji me pozivao na sastanke s rukovodiocima pojedinih službi u firmi za koje sam trebao raditi projekte a bez prisutnosti Hrvatke ili ostalih. Tako su tenzije rasle a meni situacija postajala sve teže podnošljiva, što je u konačnici rezultiralo time da sam digao ruke i otišao dalje.

Epilog

Što je bilo s ekipom za razvoj? Promijenilo se rukovodstvo firme koje više nije bilo spremno gutati Hrvatkina gov.. gluposti pa ju je postavilo na mjesto koordinatora i uzelo mlađeg i sposobnijeg šefa informatike koji je odmah po dolasku napravio nekoliko krupnih koraka na putu postavljanja informatike na današnje standarde. Koga je Hrvatka koordinirala ili što, i danas je potpuno nejasno. Zašto tako beskorisnoj, nesposobnoj i nestručnoj osobi niti nova uprava nije dala cipelu može se obrazložiti njihovim strahom od Hrvatkinog utjecaja u, do prije nekoliko godina vrlo važnoj stranci. Jugoslav se trebao pomiriti sa definitivnim gubitkom identiteta jer je još jedina preostala osoba koja je za njega mislila da je stručnjak (stari direktor) otišla u mirovinu.

Međutim, u tome nije uspio tako da je i on, u bijesu od neuvažavanja i male plaće, morao zaploviti vodama tržišta radne snage. A da formatira diskove, izgleda da nije skupio hrabrosti. A Mirko je, kao svaka dobra nepristrana država, uspio preživjeti sve ratove i zadržati svoje mjesto u kutu pored prozora te se okomiti na svježe meso, hoću reći mlade kolege, koje je trebalo uputiti u sve tajne uspješnog preživljavanja u korporativnom okružju a možda i iscijediti koji bod na njihovom nezadovoljstvu prenoseći ga ušima koje možda takve stvari zanimaju.