Šampionska plaća

Već je u uvodu legende rečeno da je Dodoni firma koja kao da se natjecala za nagradu "Ponudite najmanje pogodnosti zaposlenicima". Poznato je da svaka firma kojoj je stalo da zadrži zaposlenike osim plaće nudi i razne druge pogodnosti, od toplog obroka, edukacije, bonusa do dobre opreme i čistih, urednih i klimatiziranih prostorija. Jedino što je Dodoni nudio zaposlenicima osim uživanja u radu i stvaranju profita vlasniku je bila plaća. U vrijeme dok je mnogo firmi isplaćivalo plaće pola crno-pola bijelo, Dodoni je nudio relativno solidnu plaću koja je sjedala oko prvog u mjesecu i bila u potpunosti legalna. Doduše, neki zlobnik bi mogao ustvrditi da ni toga ne bi bilo da je firma umjesto na Dembelijskom prodavala svoja genijalna rješenja na hrvatskom tržištu. Naime, ovdašnja razlika između sata rada programera i sata koji se naplaćuje klijentu ni u najljepšem scenariju ne bi mogla pokriti ni Žakrovo mannagersko pretvaranje niti cjelodnevno Maddogovo surfanje, a kamoli Rudijeve znanstveno-istraživačke radove i seminare tipa "100 načina kako napraviti tree kontrolu ali tako da ne radi".

Kada je Bojan na završnom razgovoru za posao pitao gazdu Dodonija koji je princip povećanja plaće tj. da li postoji neki sistem kako se i kojim ritmom plaća povećava te o čemu to sve ovisi, dobio je samo odgovor: "Mi se sada dogovorimo za plaću a onda na kraju godine imamo opet razgovor za sljedeću godinu. Kako se tada dogovorimo, tako vrijedi za cijelu sljedeću godinu."

I zaista, kako se približavao kraj godine, u šampionima je polako rasla nervoza i iščekivanje. Doduše, nitko to nije pokazivao i svi su se pravili da su pravi profesionalci koji žive od ljubavi prema poslu i da im je plaća tek puko sredstvo da se mogu obući, nahraniti, natankati auto, kupiti cigarete i još jače prionuti radu. Iako bi neki ljudi plaću još trošili i na sredstva za pranje ili kozmetiku, to zbog obzira prema Stinkyu i Maddogu nećemo spominjati.
Dakle, iako su se pravili toše, mogao si na šampionskim facama pročitati da svi jedva čekaju kad će se Erich pojaviti u Zagrebu i pozivati jednog po jednog u sobicu za razgovor.

Erichov novi sistem

I osvanuo tako jednog dana dugo iščekivani trenutak. Erich je došao u Zagreb, ali ne naravno samo zbog razgovora o plaći, već i zbog dogovora o projektima i potpisivanja platnih lista. Ustvari, teško bi bilo zamisliti da Erich dođe samo zbog plaća jer je on cijelim svojim nastupom dao naslutiti da je ta plaća tako nevažna i nebitna da samo zbog nekih dobrih običaja ipak treba održati te razgovore. Vjerojatno je mislio da od same pomisli na nove projekte i klijente zaposlenici već svršavaju i da bi možda bili spremni i volontirati, samo da nemaju tih glupih materijalnih potreba kao što su stanarina, hrana ili kredit. I cigarete, naravno.

I kao i više puta dosad, Erich je sazvao sastanak i onda počeo satima raspredati o tome kako firma radi posao, koji su projekti na vidiku, koji je status trenutnih projekata itd.itd. Naravno da je većina šampiona jedva čekala da završi i da se krene na individualne razgovore o novcu. Ipak, ovaj puta je stvar krenula malo drugačijim tokom. Nakon suhoparnih priča o poslu i projektima, tema se najednom promijenila i spomenula se riječ motivacija. Naime, Erich je počeo pričati o tome kako je došao na ideju da zaposlenicima ponudi novi model novčane naknade kojim bi ih još više motivirao na zalaganje i povećanje profita firme tj. na smanjivanje troškova. Famozna formula za toplu vodu koju je tako genijalno i nadahnuto otkrio bila je naravno "Udio u dobiti".

"Dakle", nastavio je Erich nakon što je predstavio svoje čedo, "mi imamo dosta projekata i perspektiva je tu, samo treba da se što više naplati klijentu. Ako više naplatimo, ostat će nam veća dobit i onda će na kraju godine svatko dobiti i svoj deo dobiti. Ja sam već dao knjigovođi da izračuna koliko bi mesečno trebalo da se naplati da bismo ostvarili određeni profit. I prema tom proračunu mislim da to možemo da ostvarimo, samo treba svatko da se potrudi. Ako svatko ima svest da svojim radom povećava dobit firme a time i svoju dobit, onda će ozbiljnije da pristupa poslu i pazit će da smanji troškove. To će i da vidi u izveštajima koje će da prima svaka tri meseca a koje će da sastavi knjigovođa", blagoglagoljio je Erich i onda pojačao ton,
"mi stvarno moramo da smanjimo troškove, pa imamo veliki račun za Internet a treba nam samo povremeno neki veći e-mail. Ja to ne razumem.", čudom se čudio , kao da ne zna da šampioni cijelo radno vrijeme imaju dignuta oba ISDN kanala i da bjesomučno surfaju, downloadaju ogromne fajlove ili se dopisuju ICQ-om.

"Naravno, svatko od vas će da odluči da li želi da učestvuje u dobiti ili će da prima samo redovnu plaću. To ćemo da rešimo na individualnim razgovorima kao i iznos udela u dobiti." završio je svoj monolog Erich i time najavio da najzanimljiviji dio njegovog posjeta može početi, a to je razgovor u četiri oka sa svakim zaposlenikom o plaći za sljedeću godinu. Nažalost, četiri oka su se pretvorila u šest jer je i Žakro na iznenađenje svih prisustvovao tim razgovorima.

Razgovor o plaći

Razgovor o plaći bi se najlakše mogao opisati kao good cop-bad cop-kriminalac situacija. Good cop je u ovom slučaju bio Erich koji bi blagim očinskim glasom priupitao žrtvu kako je zadovoljna dosadašnjim radom, atmosferom u firmi, da li ima nekih problema i tako bi cijedio sve nekakve, Englezi bi rekli, "sweet nothings." Bad cop je naravno bio Žakro. Ako bi zaposlenik slučajno spomenuo neke probleme u radu kao npr. kaotične projekte, nedostatak planiranja, procesa ili dokumentacije ili ne daj bože odvratan kod, onda bi Žakro skakao kao oparen i nalazio hrpu razloga i opravdanja zašto je tako i da naravno nije ni moglo biti drugačije. Ako bi i priznao neku grešku, onda bi se nadovezao sa političkim parolama tipa "ali odsad ćemo raditi sve dokumentirano, sve objektni dizajn, ljudi će voditi projekte i sami određivati kako će se raditi" i sličnim šupljim frazama.

Konačno bi, nakon tog uvoda i mučenja, Erich kriminalcu koji traži plaću, tj. zaposleniku, obznanio kolika će mu biti plaća za sljedeću godinu. Tako je i Bojan dočekao taj trenutak, sve u glavi vrteći neke minimalne postotke tipa 10,15 a ako bude sreće možda i 20%. Ipak je istekao probni rok, napravio je dobre stvari, uveo je neke dobre običaje u kodiranje a pogotovo u dokumentaciju, projekt je završio prije vremena i sve u svemu, pokazao je da zna posao i da zaslužuje više od onog što je dobio na početku kad nisu znali koliko je dobar u poslu i koliko može pružiti firmi.

I maštao bi on tako dugo, da nije Erich odlučio uzeti kantu hladne vode i baciti mu je u glavu. "Dakle, povisit ćemo ti plaću 6%, a još ćeš mjesečno dobiti dvaput toliko udjela u dobiti. Ali udjel u dobiti se naravno isplaćuje na kraju godine".
"Ali, tih 6% je taman toliko koliko je država smanjila davanja na plaće" zavapio je Bojan shvaćajući da mu ustvari plaću povećava država i promijenjeni porezni zakon a ne Erich. "Pa to nisi trebao dobiti, to je dobra volja firme, ti si se dogovorio za neto plaću" zavitlao je pendrekom Žakro. "Znam, ali ipak sam se nadao da će i firma nešto dati" uzvratio je Bojan. "Pa dobit ćeš i 12% udjela u dobiti, pa što bi ti htio" nije se dao bad cop.
"Reci Bojane, zar nisi zadovoljan, pa koliko si ti očekivao?" blago i mazno je pitao Erich. "Ah, ništa, u redu je. Pa to ustvari i nije toliko loše, i ta dobit i plaća se povećala" zagudio je Bojan u njihove gusle kad je shvatio da daljnja rasprava nema smisla i da su oni sve već lijepo odredili. "Dakle, svaka tri mjeseca ćemo dobivati izvještaje o dobiti i tamo ću vidjeti koliko me zapada na kraju godine?" provjerio je još jednom. "Da, da, tako je, moći ćeš sve da vidiš, to će knjigovođa da sredi" uzvratio je Erich. "AKo smo gotovi, ajde reci Rudiju da dođe". 

Prvi izvještaj o dobiti

Prošli su tako svi šampioni ugodni razgovor i nitko od njih ni najmanjim znakom nije pokazao da nešto nije u redu. Očito je svatko dobio onih 6% i sad su svi dalje mogli lijepo nastaviti raduckati, čekati kraj radnog vremena, surfati i obavljati ostale uobičajene šampionske aktivnosti.

Prošao je tako i prvi i drugi mjesec u tipičnim šampionskim projektima tj. kaotičnom "mannagementu" i produciranju lošeg koda i svima je bilo jasno da se ništa značajno nije promijenilo. Bojan je pokušao dokučiti tko je od šampiona prihvatio sudjelovanje u dobiti a tko je ostao samo na plaći ali oni su to krili kao zmija noge. Svi su nastavili raditi po starom tj. zabušavati i krasti bogu dane tako da je bilo jasno da nitko tu dobit ne shvaća ozbiljno. Jedino je Bartol Bojanu otvoreno priznao da je odbio udio u dobiti jer je pretpostavljao da bi to značilo samo više rada i prekovremenih sati, a ništa naknade, jer bi famozno obrazloženje glasilo: "pa sad radite za svoju dobit, morate se potruditi ako hoćete da je ostvarite".

Krajem trećeg mjeseca Bojan je odlučio pristupiti Žakru i pitati ga što je s izvještajem o dobiti za prvi kvartal. Ovaj ga je hladno pogledao i odgovorio da još nije gotov ali da će ga Bojan dobiti čim ga knjigovođa napravi. I zaista, nakon par dana, pozove Žakro Bojana u sobicu za razgovore i predoči mu list papira na kojem su bili navedeni nazivi svih projekata i brojke po mjesecima koliko je koji projekt zaradio i koliki su bili troškovi firme. Letimičan pogled je govorio da je firma u malom plusu, makar je u drugom mjesecu imala minus. Ono što je najviše začudilo Bojana je cijena projekata iz koje je automatski izračunao cijenu sata koji se naplaćuje klijentu.

"Zar samo 20$ po satu, pa to mi se čini malo za Dembelijsko tržište?" pitao je. "Da, da, toliko se naplaćuje klijentu",odgovorio je Žakro,"mogu ti pokazati ugovor za jedan od projekata na kojima radiš". Rekavši to, izvadio je list papira na kojem je manirom početnika u Wordu bila složena jedna tablica i u njoj na lošem hrvatskom napisano nešto što ni malo dijete u vrtiću ne bi smatralo ugovorom između dvije firme, čak i ako zanemarimo činjenicu da bi ugovor s Dembelijskom firmom trebao biti na dembelijskom jeziku. Stvarno, na toj drljotini je pisalo da je ta i ta firma dogovorila s Dodonijem projekt koji uključuje 400 sati rada i koji se naplaćuje 8000$. "Evo vidiš",likovao je Žakro.

Prava istina o dobiti i zaradi firme

Bojan u svojoj naivnosti nije dalje razmišljao o papiru koji mu je pokazao Žakro ali je naravno s vremenom shvatio da su famozni ugovori s Dembelijskim firmama ustvari Erichovo djelo, prije svega zbog lošeg hrvatskog po čemu je Erich bio prepoznatljiv. Ipak, i dalje ga je kopkalo onih 20$ po satu. "Pa i domaće firme više naplaćuju domaćim klijentima, kako onda na bogatom dembelijskom tržištu Erich traži takvu crkavicu?" mislio je u sebi.

I lutao bi on tako dugo u mraku da ga igra slučaja nije upoznala s pravim stanjem stvari. Naime, bio je pozvan na dva tjedna u Dembeliju da radi u jednoj partnerskoj firmi koja je zajedno s Dodonijem radila posao za velikog dembelijskog klijenta. Dobio je svoje računalo, pristup mreži i budući da mu vrag nije dao mira, malo je odlučio browsati po "mrežnom susjedstvu". Otišao je tako u jedan shared folder na računalu suradnika s kojim je radio i koji je bio voditelj projekta i tamo ugledao fajl čije ga je ime zainteresiralo. Fajl se zvao "Dodoni-ponuda".

Brzo je iskopirao fajl sebi lokalno i onda ga u miru pogledao. Naravno, ono što je vidio šokiralo ga je. Bila je to ponuda za projekt na kojem je radio i u kojoj je jasno stajalo da je cijena sata Dodoni programera 100$!! Dakle, ne 20 koliko je tvrdio Erich nego "samo" pet puta više. Kratko i jasno, Erich i Žakro besramno su lagali zaposlenike u vezi dobiti i prihoda firme.

Tu se Bojanov svijet srušio. I ono malo povjerenja što je imao u Ericha nestalo je u tih par sekundi. Bilo mu je posve jasno da priča o dobrom Erichu koji nema pojma i zlom Žakru pada u vodu i da su obojica podjednako pokvareni i da zajedno sudjeluju u muljanju i manipuliranju sa zaposlenicima. Sva motivacija za posao, vizija, budućnost, dobit, volja za rad - sve je to palo u vodu. Odsad treba tražiti bolju priliku, posao raditi korektno da se odradi, uživati u malim stvarima a Ericha i Žakra trpiti koliko treba. Znači, preuzeti Bartolovu filozofiju. "Eh, Bartole, stari ciniče, i ovaj puta si imao pravo samo ja nisam htio vjerovati" mislio je Bojan dok je kopirao fajl na disketu kako bi ga odnio sa sobom u Zagreb da mu se nađe kao dokaz, ako zatreba.

Po povratku iz Dembelije odveo je Bartola na piće i iskreno priznao da mu vjeruje u sve njegove priče kako je firma trula, i da su i Erich i Žakro podjednako odgovorni za to i da sad ima i dokaz. "Učlanjujem se u tvoj klub cinika i gunđala, a što se Dodonija tiče, zauvijek ostavljam entuzijazam i vjeru u vodstvo. To ću sačuvati za neku drugu firmu koju od danas počinjem tražiti. Kao i ti, ne vidim više pespektivu u ovoj ludoj kući. Ajd' uzdravlje!"

Post festum priče o dobiti, ako vas zanima kako je to završilo

Preostali izvještaji o dobiti za koje se Bojan i dalje uporno interesirao, samo da natjera Žakra da se znoji i izmišlja brojke, bili su još smješniji. U drugom kvartalu je prikazan veliki minus, jer je Erich očito htio poslati poruku "dajte, prestanite se zajebavati već malo i radite" ali nije baš bilo jasno da li je poruka osim Bojana imala još publike, jer se bar prema njegovim saznanjima nitko drugi nije interesirao o dobiti. Stinky je u međuvremenu otišao iz firme, Maddog i Rudi nisu bili ludi da riskiraju svoju udobnu poziciju gnjaveći o dobiti za koju su znali da ne postoji, a Bartol ionako nije sudjelovao u farsi.

Sredinom trećeg kvartala te godine i Bojan je otišao iz Dodonija tako da nije dočekao veliki finale tj. kraj godine i isplatu dobiti. Na sreću, Bartol je redovito izvještavao mailom o šampionskoj atmosferi pred kraj godine kako se bližio razgovor o plaći i dobiti, tako da je Bojan imao dojam da nikad nije ni otišao.

I konačno, tek negdje u prvom mjesecu sljedeće godine, gazda Erich se, iako vidno iznerviran očitim promašajima na svim poljima i velikim gubicima, ipak udostojao pojaviti i hladno obznaniti zaposlenicima da ove godine nema ni povećanja plaće a o dobiti mogu samo sanjati. Šampione to nije puno šokiralo jer u tom trenutku više nije bilo nikoga tko je Erichu i na početku vjerovao kad je pričao "Bajku o dobiti".