Priča o trećoj DAMP-ovoj inkarnaciji počinje u ranu jesen zadnje Bojanove godine u šampionima. Ako ste čitali o projektu PRAS, onda znate da je on bio osuđen na propast onog trenutka kad je Erich osvanuo u Zagrebu i oduševljeno objavio da je Concord insurances, velika Dembelijska osiguravajuća kuća, odlučila kupiti DAMP. Najveća promjena u odnosu na dosadašnje verzije je bila u tome da su oni željeli potpunu web aplikaciju i da je Visual Basic desktop čudovište konačno trebalo zasluženo udaviti.

Brainstorming na šampionski način

Začeće nove verzije počelo je sastankom u Dodoniju kojem su naravno bili prisutni svi šampioni. U skladu sa svojom ulogom autoriteta na području analize korisničkih zahtjeva i project managementa uopće, Erich je održao dugu tiradu o tome kako je uopće Concord došao na ideju da uzme DAMP i koji su njihovi primarni poslovni problemi. Naravno, dugački innuendo je imao za cilj omamiti šampione i tako ih bolje pripremiti za ono što je velikog šefa najviše zanimalo - koliko posla treba uložiti da bi se realizirali zamisli novog klijenta i kada se mogu očekivati prve isporuke, dakle jednostavno: koliko to košta i kada će biti gotovo?

S obzirom da su Bojan i još neki prisutni na prošlim projektima posijali zlo sjeme dobre razrade projekata i izrade funkcionalne specifikacije i prototipa prije mahnitog kodiranja i da Stinky više nije bio među šampionima, Erichu i Žakru nije preostalo ništa drugo nego da obećaju da naravno ne očekuju da se aplikacija krene odmah raditi, nego da je prvi delivery koji će klijent dobiti prototip buduće aplikacije. I tako se prvo pristupilo razmatranju što ugraditi u prototip i kada bi on mogao biti gotov. Da će planiranje prototipa ostati samo na deklarativnom nivou i da Erich ne odstupa od svog starog principa po kojem se prvo klijentu sve obeća a onda se šljakerima prepušta da se ukalupe u gotove okvire, pokazao je veliki otac kada je zaustavio raspravu i procijedio da je on ipak klijentu obećao nekakav prototip za dva mjeseca i da je to gotova stvar, pa prema tome "ajmo vidjeti za ostatak posla kada on može biti gotov."

Dok su prisutni u nevjerici još kolutali očima, krenuo je Erich već nabrajati funkcionalnosti i pogledom punim očekivanja kružio po sobi očekujući brojke i datume. "Pa ja moram klijentu nešto da ponudim, on mora znati koliko će to da ga košta", širio se sobom njegov sirenski zov za olakim obećanjima i nerealnim rokovima. "Ko mnogo puta do sada", zapjevao bi Rundek da je vidio tu scenu.

Osoba koja je bila najviše u šoku bio je novopridošli Petar. S obzirom da je on naslijedio Stinkya kao head developer DAMP-a, od njega se očekivalo da ponese najveći teret i u davanju procjena i u samoj izradi. "Ali kako ja mogu dati bilo kakvu procjenu kad uopće ne znam što treba napraviti? Ovo je sve tako uopćeno, mi još uopće ne znamo što oni točno žele, sve su to nagađanja i čitanja misli.", pitao je Ericha. Nato su se uključili i Bartol i Bojan sa par ciničnih primjedbi i stvar je počela polako izmicati kontroli. Tada se umiješao on, mannager iza kojeg su stotine projekata i zagrmio: "Ljudi, vi se ovdje zezate a stvar je ozbiljna. Erich treba našu pomoć da bi posao krenuo. On mora klijentu nešto ponuditi i s obzirom da ćete vi raditi na projektu, najbolje je da vi date procjenu. Zar hoćete da ja procijenim umjesto vas? Dajte se malo uozbiljite." "Procjena u ovoj fazi projekta kada se još ništa ne zna može biti pogrešna i do 100%", umiješao se Bojan, "a iz dosadašnjeg iskustva je jasno da je prva procjena i jedino što je klijentu bitno i čega se on drži kao pijan plota. Dakle, već viđeno, opet nerealni rokovi. " "A što drugo možemo da napravimo?", uzvratio je Erich, "To je tako, ja moram da dam procjenu i ponudu, ili ništa od posla. Dakle, da li možete da mi pomognete ili ne?"

Uvidjevši da je svaki otpor uzaludan, šampioni su pokleknuli i počeli smišljati u mukama kolike brojke da kažu Erichu za posao o kojem nisu imali pojma i za kojeg su osjećali da ne donosi ništa dobro. Jedino se Bartol nije nervirao. Kad bi došao red na njega, on bi samo ispalio: "tri dana! Pet dana! Dva dana!" Kad ga je Petar u čudu pitao kako može tako sigurno bacati brojke, Bartol mu je objasnio tajnu uspjeha: "Reci što ti u tom trenu padne na pamet i malo dodaj, ionako to što sada moraš reći nema veze s mozgom i nitko se toga neće držati. To sranje je ionako osuđeno na propast. Dakle, nemoj se uzbuđivati. Nije to vrijedno tvojih živaca. Samo neka seronje budu sretni i neka nam se maknu." U duhu te filozofije i Petar je uspio poroditi svoje brojke i smiješak se ponovno vratio na njegovo lice. Ili, bolje bi bilo reći, cinični cer.

Erich stvara još jednu besmrtnu izreku

Da se ne zaboravi osnovno šampionsko načelo o planiranju resursa i vremena, pobrinuo se Erich kada se krenulo u izračunavanje rokova isporuke. Taj prevažni posao započeo je Žakro uzevši olovku u ruke i mrmljajući: "Hmm, da vidimo, to je oko 12 čovjek-mjeseci, imamo četiri developera, ali moramo uzeti u obzir i komunikaciju i ostale aktivnosti.." "I ne možemo podijeliti 12 sa 4, to tako ne ide, moramo staviti više", odmah se ubacio Petar plašeći se onog što slijedi.

Ne dozvolivši Žakru da odgovori, Erich se obratio i Petru i cijeloj prostoriji: "Kako ne možemo da podelimo? Pa zar to ne ide po onom principu Koliko Kineza toliko zida? Zar ne može za tri meseca da se napravi?" Kao i kod legendarnog workshopa i rađanja najveće od svih izreka "Svi smo mi svetski šampioni", Bartol i Bojan su se uhvatili kako skreću pogled da ih nitko ne vidi i u sebi urlaju od smijeha. Čovjek koji vodi softversku firmu i koji se odlučio time ozbiljno baviti do kraja života, iznenađeno pita da li je raditi software isto što i zidati zid. Da to nije bila sva tragedija šampionske firme i egzistencije njenih zaposlenika, bilo bi to urnebesno smiješno. Ali od Ericha si svašta mogao očekivati pa i tako nešto. Krajnja konzekvenca te njegove izreke je bila da su se još dugo Bartol i Bojan sprdali da će Erich izbaciti sve zaposlenike na cestu i dovesti hrpu Kineza da mu rade DAMP. Šaka riže, čaša vode, i vrijedni mravi će za 24 sata dnevno sedam dana u tjednu stvarno napraviti prvoklasnu web aplikaciju u zadanom roku i svi autori i teoretičari project managementa će vječno ostati posramljeni pred genijalnošću jednog priučenog analitičara.

Dolaze Kinezi

Debilnu Erichovu izreku Bojan i Bartol su stvarno primijenili na nove zaposlenike koji su u to vrijeme bili primani u Dodoni. Šampionska firma je naime zaposlila dvojicu mladaca, od kojih je jedan trebao zamijeniti Bojana i preuzeti Pras a drugi je trebao vjerojatno pojačati budući DAMP tim. Dečki su ni krivi ni dužni dobili nadimak Kinezi. Bojanov nasljednik je tako postao Kinez1, a onaj drugi Kinez2. I kad je Bojan otišao iz firme, još dugo u korespondenciji s Bartolom (vidi Crtice) nije koristio njihova prava imena već isključivo te nadimke.

Prvi Kinez se u privatnom životu zvao Grigor. Bio je šutljiv i povučen i dugo se Bartolu činio kao idealan Kinez za zidanje zida tj. zaposlenik po mjeri Dodonija. Nije se nikad bunio, radio je svoj posao vrijedno i marljivo i da stvar bude ljepša, izgleda da je imao pojma i o poslu tj. znao je programirati i njegovi uratci su bili i upotrebljivi i čitljivi. Preuzevši Pras, oduševio se za three-tier arhitekturu i za XML i nastavio je razvijati aplikaciju u tom duhu a nije kao što bi recimo učinio Maddog, sve odbacio i prešao na "quick and dirty" rješenja i "samo da radi" filozofiju. Jedino je bio previše popustljiv prema klijentu koji je nakon Bojanovog odlaska totalno okrenuo ploču, zaboravio na dogovore i tražio potpuno nebulozne promjene funkcionalnosti i čak se počeo miješati u arhitekturu aplikacije i dizajn baze. Umjesto da mu se suprostavi argumentima kao što su prihvaćeni prototip i funkcionalna specifikacija, on je samo kimao glavom i odvraćao: "I'll fix it. I'll change it" itd. Ali Bartol i Bojan su to pripisivali njegovom neiskustvu u novoj firmi a ne zloj namjeri.

S vremenom je Bartol koji je ostao u firmi još 9 mjeseci nakon Bojana shvatio da je Grigor OK dečko i da nema smisla da ga više zove Kinez1. Jednom je poslao mail Bojanu u kojem je ustvrdio: "Dakle, od danas Kinez1 više definitivno nije Kinez već ga zovem Grigor tj. njegovim pravim imenom. Čovjek je progledao. Pomalo i potiho, ali sve se više buni protiv šampionizma i ne prihvaća tako olako Žakrova i Erichova sranja. Čak je danas imao i ciničnu primjedbu. Kad je netko natuknuo da bi neki projekt mogao voditi Žakro, Grigor je uzvratio riječima - pa taj projekt ne bi imao baš neke šanse za uspjeh."

Visoki Grigorov prag tolerancije najbolje je opisao Petar riječima: "On ti jednostavno šuti, radi i misli si svoje. Ali zato kada do kraja popizdi, jednog dana će se samo šutke pokupiti odavde i neće se više vraćati!"

Danas je Grigor još jedini normalni zaposlenik koji je ostao u šampionima. I dalje radi na Prasu i vjerojatno čeka da popizdi do kraja ili da mu netko ponudi bolji posao. Ovim putem mu želimo sreću u ovom potonjem tj. bolje da ne popizdi i izgubi živce. Kao što bi rekao Bartol, nisu šampioni toga vrijedni.

Drugi Kinez, pravim imenom Krešimir, došao je s pedigreom vrsnog poznavaoca ASP-a i web programiranja uopće. Vrlo brzo se ispostavilo da je to bilo samo dobro reklamiranje i da se čovjek uspio dobro prodati a da je u programiranu površan i loš. Da ne trošimo puno riječi na njega, recimo samo da je Petar izjavio "da kad bi radio ozbiljan tim, u njemu bi uvijek bilo mjesta za Grigora ili Bartola a genijalci kao što su Maddog, Rudi i Krešimir ne bi tamo prismrdili ni pod razno." Drugi primjer koji svjedoči o tome koliko je značio svojim kolegama je taj što je nakon godinu dana dobio otkaz jer ga nitko nije htio na svom projektu. Čak se i tolerantni i altruistični Grigor zahvalio na njegovim uslugama.

Quo vadis, DAMP?

Optimistični početak DAMP-a i priče o velikom klijentu i tisućama licenci koje su od Bojana činile budalu što napušta takvu perspektivnu firmu, ubrzo su se pretvorile u tužnu stvarnost. Ispostavilo se da Concord nije ipak tako glupa firma da izradu tako važnog rješenja za project management prepusti firmi koju u centrali čini direktor i fikus, a u Zagrebu šest robova i da Erichova ulizivanja i nerealno niske cijene i kratki rokovi nisu bili dovoljni da udobrovolje velikog klijenta. Bilo je tu vjerojatno i zakulisnih igara i politike o kojoj bolje da ništa ne znamo, no sve u svemu, posao s Concordom je neslavno propao i šampioni su ponovno bili na suhom.

Da ipak nije sve tako crno i da će posla ipak biti, bilo je jasno kada je Erich objavio svojim pulenima da možda ipak nije sve izgubljeno i da će se DAMP prvo napraviti za Highlevel computing, korisnika dosadašnjeg DAMP-a 2 u desktop i web inačici. Naime, Highlevel je čuo da se Erich potrgao da njihovoj matičnoj kući Concordu uvali DAMP 3 i našli su se pogođeni, da zašto i oni ne bi dobili novu, potpuno web-oriented aplikaciju. Tim više što su oni Ericha pogurali u pregovore s Concordom a još više zato jer je on zaboravio na sve prethodne dogovore i kasnio sa svim dogovorenim rokovima za change requeste za DAMP2. "What a hell", mislio je on, "uložit ću još malo u razvoj, napraviti novi DAMP i ako oni budu zadovoljni, možda ga i Concord kupi". I tako je kupljena još jedna godina života šampiona i opet s Erichovim ulaganjem. Da stvar bude gora po njegov budžet, odustao je od svih sitnih projekata i održavanja koja su u međuvremenu mogla donositi novac za financiranje pogona, već je sve snage bacio na DAMP. "Sve ili ništa, ovo je prilika života", vjerojatno je rezonirao. Da li je na kraju dosegao sve ili pak ništa, doznat ćete u sljedećem nastavku priče o aplikaciji koja je najviše obilježila postojanje Dodoni inženjeringa. (Makar oni koji su čitali legendu i imaju malo zdravog razuma, mogu lako naslutiti odgovor na to pitanje).