Radno vrijeme

Legenda kaže (da li vjerovati u legende) da je radno vrijeme u Liburniji nekada bilo sasvim normalno: osam sati rada + zajednička kavica sa šlagom pod pauzom u obližnjem kafiću. Od onih koji se toga sjećaju je preživio samo Zlajo ali sadašnji djelatnici ne vjeruju u tu priču dok direktori samo šute.

Kada su se razdvojili razvojni od komercijalnog dijela firme nastao je pakao. Napuštao se alat s kojim su se do tada radile aplikacije i prelazilo se na novi. Stari alat je bio opskurni dio jednog office paketa kojeg su u Liburniji iskoristili 105%. Časna starina je bio kao stvoren za hrvatske prilike: interpreter s kojim je razvoj bio brz a kod korisnika se moglo na brzinu popraviti ono što se zabrljalo ili dodati neku super mogućnost bez koje korisnik nije mogao živjeti a za koju mu se uzelo brdo para. Alat je imao svoja ograničenja (jedan ekran - jedna tablica, spore slijedne obrade) ali i dobre strane (solidan report writer). Kako je većina korisnika bila u državnim i sličnim poduzećima njima je bilo u interesu da program radi što sporije tako da Štefica (TM) može skoknuti do placa po špeceraj, na kavu kod kolegice ili na neki slični neodložni sastanak. Često mijenjanje aplikacije kod korisnika stvorilo je situaciju da svaki od njih ima svoju verziju aplikacije koja se u najboljem slučaju razlikovala od drugih tek po izvještajima a u najgorem bolje da i ne pričamo..

I u takvoj jednoj situaciji prešlo se na alat s kojim je razvoj aplikacija bio dosta brz ali je zahtijevao ciklus napravi-generiraj-kompajliraj koji je odmah isključio mogućnost prepravki kod korisnika, usporio razvoj i stvorio još dosta problema kojih kod starog alata nije bilo. Zahvaljujući tome odnos direktora prema radnom vremenu svojih djelatnika se posve promijenio. Ako je neki od njih nakon 8 sati rada otišao kući malo ga se čudno pogledalo (pogledom koji je bio mješavina optužbe, srdžbe, malo prigušenog bijesa i primisli o nezahvalniku koji odlazi a posao nije još gotov). Ponovivši taj postupak i slijedeći dan djelatnik je dobio veću koncentraciju već opisanog pogleda i riječi "a zar već ideš"? Ovisno o tome na koju se nogu ustala Helga direktorica djelatnik je na razgovor kod direktora pozvan ujutro kad je došao na posao ili popodne kad bi nevinim korakom želio zaključiti 8 satni radni dan. Onda je slijedila priča o tome kako "baš sada imamo puno posla", "nije lijepo da kolege ostavljaš na cjedilu dok oni rade i tvoj dio posla" itd. Da li je potrebno napomenuti da se svaki dodatni, prekovremeni i sličan rad nije vrednovao na odgovarajući način već je djelatnik dobivao svoju plaću neovisno o tome koliko je radio?

• 9 sati je bio radni dan s manje posla i dobro raspoloženim direktorima.
• 10 sati je trajao normalan radni rad,
• 12 sati je bio malo intenzivniji
• da a radilo se i do 16 sati dnevno. Sve bez ijedne kune za prekovremeni
  rad.

Ponekad su se direktorili odužili djelatnicima tako da bi im pripremili nekakav lagani obrok u kasnim popodnevnim satima. Naglasak je na "lagani obrok" koji ne izaziva sindrom "a sad bi poslije jela mogli malo prileći". Rekorder radnog vremena je bio Ranzo koji je radio neprestano 38 sati. Nakon što se idući dan nije pojavio na poslu točno u 8 sati direktorica ga je odmah zvala i pitala zašto nije došao na posao.

U početku se radila jedna subota mjesečno, pa dvije pa su na kraju sve subote veselo postale radne a kada je zagustilo onda su i nedjelje postale radne a nije se imalo ni milosti prema državnim i vjerskim praznicima. U najgorem razdoblju djelatnici su imali slijedeći životni ritam:

1. Dolazak na posao (3% budnog stanja u danu)
2. Posao (75% budnog stanja u danu)
3. Piva poslije posla u lokalnom kafiću i verbalni delikti na račun
   direktora koji su djelovali kao psihološka terapija na iscrpljene
   djelatnike (15% budnog stanja u danu)
4. Odlazak doma, većina njih se nije sjećala ovog dijela tako
   da postotak budnog stanja u ovom slučaju sporan (7% budnog stanja)

Pijanci i sektaši

U takvom rasporedu gdje se miješala psihodelija radnog mjesta i gašenje uzavrelih mozgova pivskom pjenom nije bilo mjesta za druge društvene aktivnosti pa su djelatnici polako postojali asocijalci koji nose kravate i u mračnim separeima lokalnih kafića pričaju jezikom nerazumljivim običnim smrtnicima.

Kravate? Da, direktori su bili uvjereni da odijelo čini čovjeka pa su inzistirali da njihovi djelatnici nose bijele košulje, kravate i tamne hlače. Osobito su bili cijenjeni oni djelatnici koji su nosili odijela. Direktor je takav način odijevanja vidio prije 20 godina u poznatoj i velikoj firmi na zapadu i to mu se tako urezalo u pamćenje da je nenošenje kravate bio veći prekršaj od nepoštivanja radnog vremena. Bilo je slučajeva kada su se djelatnici morali vraćati doma na presvlačenje jer nisu bili obučeni prema pravilu službe. Djelatnici su svoj bunt iskazivali na taj način da su oblačili krem košulje ili kravate s motivima koje se normalni pojedinci ne bi usudili obući ni fašničkoj povorci. Kasnije se pravilo službe mali liberaliziralo pa bijele košulje nisu bile obavezne već je uvjet bio da su svijetle boje.

Takvo oblačenje je djelatnicima omogućilo mnoga zanimljiva iskustva. Službenice u bankama su se mnogo ljubaznije ponašale kada bi jednom mjesečno svratili po crkavicu od plaće. Teta na kiosku gdje su kupovali info literaturu su im se obavezno obraćale s "gospodine". U lokalnoj birtiji gdje su ponekad išli na gablec (grah za 10-15 kuna) bili su posluženi bolje nego djelatnici s obližnjeg gradilišta. U kafićima u koje su ulazili po prvi puta izazivali su pometnju i strku jer bi konobari mislili da dolazi inspekcija. Jedan pirat koji je svoja diskografska izdanja nudio po ugostiteljskim objektima je pokazao dobru volju da im ustupi cijelu nakladu koju je taj dan nosio sa sobom samo neka ga puste da slobodno ode.

Ali susjedima su bili čudni ti relativno mladi ljudi koji lijepo odjeveni ulaze u kuću na kojoj nije bilo nikakvog natpisa. I konačno se jedan dan bakica (valjda s mišlju: "ja sam stara, mene nije šteta") s dna ulice usudila upitati jednog djelatnika koji je djelovao najmiroljubivije: "Sinek, daj mi reci a kakva ste vi to sekta koja se sakuplja u toj velikoj bijeloj kući?".