[Liburnija je šampionska firma po svojim direktorima, načinu rada i po dijelu svojih djelatnika. Kako bi priča o njoj bila preduga pripovjedač se odlučio zagrijati s jednim šampionom koji je samo kratko vrijeme bio u Liburniji.]

Zamislite bivšeg istočnonjemačkog nogometaša s velikim nosom, očima čiji su kapci uvijek na pola te standardnu, legendarnu fudbalerku koja još nije dorasla da to bude. Zamislite zatim onaj lagani i tanki, trula višnja sako koji se nosio po seoskim svadbama krajem 80. i početkom 90. godina a na vlasniku je visio i izgledao kao da mu je to sako od starijeg i većeg brata. Zamislite momka iz provincije koji je bog u svojem selu jer je završio informatički fakultet u trajanju od dvije godine (jasno Vam je da to nije FER) i misli da mu nitko u svijetu nije ravan, da je pokupio svu mudrost, svu pamet i da sada samo treba sjesti na neko radno mjesto, dignuti noge u zrak a velika plaća će samo sjedati na račun. Ne daj bože da ga netko nešto pita ili da mora nešto raditi jer on je prolio tolike kante znoja na fakultetu da nikada više u životu ne bio smio ništa raditi.

Eto takav se je Bitanga naslikao u Liburniji. Direktor je bio sretan što je dobio čovjeka s fakultetom jer osim Zlaje nitko od programera nije imao fakultet. Većina njih su bili priučeni programeri koji nisu bili u stanju riješiti najednostavniji zadatak s osnovnoškolskog natjecanja u programiranju. Manjinu su činili entuzijasti, luđaci koji su nakon 12 satnog radnog dana doma, duboko u noć pikali po računalu i stjecali nova znanja budući da to na poslu nisu mogli.

Bitanga je ulebdio u programersku sobu, nošen vlastitom prepotentnošću koja ga je držala nekoliko centimetara od tla. Nije se družio ni razgovarao ni s manjinom ni s većinom već je imao svoj ritual kojeg je ponavljao svaki dan.

Nakon što je došao na posao otišao je u wc gdje je bila i tuš kabina pa se marljivo brinuo za svoju higijenu punih sat vremena, nekada više ali nikada manje. Navodno se i brijao svako jutro ali nije nam bilo jasno što je brijao jer nije bilo naznaka da se na njegovom obrazu pojavljuje bilo kakva ozbiljnija dlaka a o bradi da i ne govorimo.

Svjež i mirisan prionuo je na posao. Ukoliko je neki od djelatnika kupio neke novine on ih je uzeo bez pitanja i polako i pažljivo isčitavao. U tome ga je prekinulo vrijeme za gablec i Bitanga se uputio u svoj
stan gdje si je spremao ručak. To je trajalo najmanje sat vremena ali kako nije zdravo brzo jesti to se razvuklo i na dva sata.

Kada bi se vratio obično bi ga čekalo zabrinuto lice direktora kojeg nije smetalo što ovaj ništa ne radi već je više bio zabrinut zbog njegovog izbivanja i mogućeg lošeg utjecaja na ostale djelatnike. Kolega koji je sjedio pored njega pričao je da se tada znalo dogoditi da Bitanga nešto i radi ali kasnije se pokazalo da je kolega najvjerojatnije imao priviđenja.

Nošen lakim korakom Bitanga je prvi napuštao posao unatoč prigovaranju nadređenih koji su mu pokazivali na druge kolege čiji se radni dan znao rastegnuti na 12 a ponekad i 16 sati. Cijeli taj ritual je iživcirao direktora pa je Bitanga nakon mjesec dana dobio otkaz što je u Liburniji bilo iznimno teško dobiti bez obzira na loše ili nikakve rezultate rada.

Direktori su cijenili ljude koji su radili prekovremeno te dolazili subotom i nedjeljom sve za istu plaću. Rezultati njihovog rada bili su manje važni. Ljudi nisu bili motivirani da brže i bolje odrade svoj posao jer u tom slučaju korisnicima se fakturira manje sati a ako programer napravi program bez greške onda bi se moglo dogoditi da korisnik ne zove i tako liši firmu novaca kojeg je dobivala za ispravljanje vlastitih grešaka.

Bitanga je predugo radio svoj zadatak čak i prema direktorovim kriterijima. Otišao je bez pozdrava, lebdeći, prezirući one koji nisu shvatili njegovu veličinu.

Čuli smo kasnije da se zaposlio u Ministarstvu obrane na jako odgovornom, važnom i delikatnom poslu informatičara a možda čak i šefa nekog odjela.

Vidio sam ga godinu-dvije kasnije na INFO sajmu. S njime su bila dva vojnika koji su upijali svaku njegovu riječ i gledali ga kao božanstvo dok ih je on vodio oko štandova i pričao svoju priču. Božanstvo me nije prepoznalo kad sam mu se približio jer je upravo u tom trenutku odvlačio vojnike od HULK-ovog štanda s tipičnim šampionskim riječima: "Ma nije to ništa, ja sam na tom Linuxu radio prije 12 godina i nije me se osobito dojmio." Nisam ni sumnjao da je božanska Bitanga znala sve o Linuxu najmanje 2 godine prije nego što je Linus sjeo i napisao 0.1 verziju.